mistagogy.blog.hr

Èovjek nema krivnje. Postoje uzroci, ali ne i krivnja. Možda je jedina krivnja, ako postoji, ne željeti mijenjati se, ne željeti živjeti. Osjeæaj krivnje zavisi od toga kako se živi prošlost. Ono što je uèinjeno i što se nije trebalo napraviti, vrzma se po glavi sve dotle da paralizira sadašnji život ili pak da ga uvelike ometa. Èineæi tako ni ne opaža se da se troši vlastita egzistencija, a životna je energija prikovana na prošlost, katkada sve dotle da nije dovoljna za življenje sadašnjosti. Na prošlost se vraæa samo zato da se više u buduænosti ne ponove uèinjene pogreške. Teško nama ako ne bi smo razmišljali o prošlosti. Jedna je stvar podsjeæati se da se ponovno ne pogriješi, a druga je stvar ostati prikovan uz prošlost s osjeæajem krivnje. Na duže je staze osjeæaj krivnje samouništavajuæi. On je definitivno protiv Života.


Vlè. Zlatko Sudac

Glagoli "slušati i "poslušati" u smislu "pokoriti se"," uèiniti ono što se od nas zahtijeva", srodni su. "Slušati" neku drugu osobu podrazumijeva našu spremnost "pokoriti se", uèiniti ono što ona od nas zahtijeva. Znamo, meðutim, da "slušanje" nema uvijek za posljedicu i "poslušnost". Najblaže reèeno, èesto na rijeèi druge osobe ne reagiramo onako kako je ona to oèekivala i željela. S druge strane, ako tu osobu slušamo "srcem" posve sigurno æe porasti naša spremnost da je i "poslušamo".

Kad smo u takvu raspoloženju slušanja srcem", èesto smo raspožloženi uèiniti ne samo ono što ta osoba od nas traži, nego i mnogo više!

don Antun Peæar

"Drugu prispodobu èujte! Bijaše neki domaæin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a treæega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako." "Naposljetku posla k njima sina svoga misleæi: 'Poštovat æe mog sina.' Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše meðu sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat æemo baštinu njegovu!' I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju." "Kada dakle doðe gospodar vinograda, što æe uèiniti s tim vinogradarima?" Kažu mu: "Opake æe nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što æe mu davati urod u svoje vrijeme." Kaže im Isus: "Zar nikada niste èitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo èudo u oèima našim! Zato æe se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat æe se narodu koji donosi njegove plodove!

(Matej 21,33-43)

"Pred njima èovjeka posla: Josip u ropstvo bijaše prodan … dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Jahvina ga rijeè kušaše" (Ps 105,17.19). Josip je bio testiran i kušan na mnogo naèina, ali njegova najveæa kušnja bila je rijeè koju je primio!

Promotrimo sve što je Josip podnio:
sa samo sedamnaest godina s njega je bila svuèena njegova haljina i bio je baèen u jamu da umre od gladi.
Njegova bešæutna braæa smijala su se iz njegovih molbi da mu budu milostivi i prodali su ga jišmaelskim trgovcima koji su ga karavanom odveli na egipatsku tržnicu robova i prodali ga kao obiènog roba.

Meðutim, Josipova najveæa kušnja nije bila odbacivanje njegove braæe pa ni ljudsko poniženje što je postao rob ili što je bio baèen u tamnicu. Ne, ono što je zbunjivalo i kušalo Josipov duh bila je jasna rijeè koju je èuo od Boga!

Bog je Josipu kroz snove otkrio da æe dobiti veliku vlast koju æe upotrijebiti za slavu Božju. Njegova æe se braæa klanjati pred njim i on æe biti veliki spasitelj mnogih.

Ne vjerujem da je išta od toga bio njegov egoizam. Njegovo je srce bilo tako na Bogu da mu je ta rijeè davala ponizan osjeæaj sudbine: "Gospodine, ti si stavio svoju ruku na mene da sudjelujem u tvome velikom, vjeènom planu." Josip je veæ bio blagoslovljen znajuæi da æe odigrati važnu ulogu u ostvarivanju volje Božje. Ali prilike u Josipovu životu bile su upravo suprotne od onoga što mu je Bog stavio u srce. Bio je sluga – morao se sagnuti! Kako bi mogao vjerovati da æe jednoga dana izbaviti mnoge kad je sam bio rob? Sigurno je mislio: "Ovo nema smisla. Kako bi Bog mogao odrediti moje korake u zatvor, u zaborav? Bog je rekao da æu biti blagoslovljen, ali nije mi rekao da æe se ovo dogoditi!"

Deset je godina Josip vjerno služio u Potifarovoj kuæi, a na kraju je zbog laži bio pogrešno osuðen. Njegova pobjeda nad iskušenjem s Potifarovom ženom bacila ga je u zatvor. Tijekom tog vremena morao je razmišljati o ovim strašnim pitanjima: "Jesam li èuo ispravno? Je li mi one snove donio moj ponos? Jesu li moja braæa mogla biti u pravu? Možda mi se sve te stvari dogaðaju kao stegovna mjera zbog neke sebiène želje."

Ljubljeni, bila su vremena kad je Bog meni pokazivao stvari koje je htio za mene – službu, korisnost – meðutim, sve okolnosti bile su suprotne toj rijeèi. U takva vremena sam mislio: "O, Bože, nisi mi to ti mogao govoriti, to je moralo biti moje tijelo."

Bio sam kušan rijeèju Božjom za mene, ali Bog nam je dao obeæanja i možemo se uzdati u njih, u sve njih.


by David Wilkerson

sv. Klara Asiška

Èitanja:

Jš 3, 7-10a. 11. 13-17

Po tome æe znati da je meðu njima živi Bog! Živi Bog - po èemu ja znam da je on prisutan u mojemu životu? Od kojih me ,,voda nabujalih" veæ spasio?

Mt 18, 21 - 19, 1

Ljudi smo. Dužni smo i uvijek ostajemo nešto dužni - htjeli to ili ne. No možemo biti ljudi koji priznaju svoj ,,dug" i koji drugima opraštaju njihove dugove. No kako nam èesto teško pada priznati grijeh i oprostiti drugome.

Petru opraštanje nije upitno. Sedam puta je i više nego što je potrebno. Naime, židovski obred zahtijeva da se triput oprosti. No Isus traži više. Nasuprot sedam puta on zahtijeva sedamdeset puta sedam. Drugim rijeèima: Prestani brojati, nego oprosti kad je god to potrebno, budi èovjek kojemu je opraštanje nakana srca. Zato od nas zahtijeva da prevladamo brojanje i raèunanje, kako bi dobro bilo moænije i kako bi bio moguæ novi poèetak. Božja želja za opraštanjem ne poznaje granice - osim ako mi jedni drugima uskraæujemo oproštenje. O tome je rijeè u prispodobi. Velikom dužniku otpušteni su dugovi. Èovjek koji je primio toliki dar ubrzo nakon toga susreæe drugoga èovjeka koji je njemu dužan smiješnu svotu, i teško ga kažnjava. - Ljudska namilosrdnost je jedina granica Božjemu milosrðu. Ako ozbiljno uzmemo Isusove rijeèi, sve se svodi na to da omoguæimo novi poèetak za ljudski suživot. Možemo biti ljudi, ljudi kojima je opraštanje nakana srca.

Molitva

Bože oproštenja, kako nam je èesto teško preskoèiti vlastitu sjenu i pristupiti èovjeku koji nas je povrijedio. No i sami ovisimo o oproštenju, jer smo uvijek nešto dužni tvojoj ljubavi. Daj da te nasljedujemo u tvojoj spremnosti na opraštanje i daj nam oko koje æe spoznati podruèja gdje smo i sami potrebni oproštenja. To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je oprostio naš grijeh, pa i mi moramo opraštati jedni drugima. Amen.

(Prenešeno s benediktinskog on-line èasopisa TEBE BOGA HVALIMO)

REDOVITOM MOLITVOM OBLIKOVATI ŽIVOT
http://www.benedictus.info/liturgijske_meditacije.html
Ponedjeljak, 11. srpnja - sv. Benedikt, zaštitnik Europe

Èitanja:

Mudr 2, 1-9

Neka nas Bog èuva na našemu putovanju kroz vrijeme da rastemo u mudrosti, razboru, strahu Božjem i spoznaji Boga, kako bismo stekli potrebnu opuštenost u obavljanju svakodnevnih poslova i podnošenju svakodnevnih briga.

Papu Ivana XXIII. jednom su upitali kako uopæe može spavati noseæi na ramenima i u glavi brige cijeloga èovjeèanstva. "Jako jednostavno", odgovorio je papa, "kad je sve uèinjeno, legnem, kažem "Laku noæ, Bože! A sada ti preuzmi, to je tvoj svijet, a ne moj."

Mt 19, 27-29

Jedna mudra izrela kaže: "Oblikuj svoj život prije no što on oblikuje tebe." Ako trèimo od jedne obveze do druge i od jednog termina do drugog, ako mislimo da bi bez nas sve propalo, ako dopuštamo stvarima, vlasitim prohtjevima i ljudima da nas posjeduju, ili ako besciljno životarimo iz dana u dan, tada život oblikuje nas umjesto da mi oblikujemo njega. Pritisak koji nas optereæuje nije za potcijeniti. Jer "naše je vrijeme obilježeno trajnom fleksibilnošæu. No duša èesto ne ide ukorak s time" (Anselm Grün)! - Sv. Benedikt je sa svojim pravilom "ora et labora" (moli i radi) udario poèetak upeèatljivom naèinu oblikovanja života, koji svakom danu daje odreðeni ritam. Dan je podijelio na sedam molitvenih èasova. Pri tom je vremena predviðena za rad uredio tako da ovise o èasovima molitve, a ne obrnuto. Svakodnevno vježbanje ritma koji svakodnevni rad oplemenjuje redovitom molitvom, omoguæuje svjesno oblikovanje života. Takav je život ispunjen tolikim unutarnjim bogatstvom da je èovjek naposljetku spreman "sve napustiti" što ugrožava to njegovo blago. I život izvan samostana moguæe je urediti tako da dan ima stalne molitvene trenutke, koji su u stanju osloboditi èovjeka s jedne strane od neprestane trke a s druge od nemarne lakomislenosti. Možda æemo se na taj naèin svakim danom sve više približavati onom najvažnijem životnom pravilu sv. Benedikta: "Soli Deo placere cupiens" (Samo se Bogu želim svidjeti).

Molitva

Bože, ti koji si naše središte, naše je životno vrijeme odveæ dragocjeno da bismo ga svega potrošili samo na svakodnevne obveze i zadaæe. Udijeli nam spoznaju koliko je važan redoviti razgovor s tobom, kako vlastiti posao ne bismo postavili kao nešto apsolutno. To te molimo po Isusu Kristu, koji se uvijek iznova povlaèio u zaštiæeni prostor razgovora s tobom, iz kojega je crpio snagu za svoje poslanje. Amen.

Milansku katedralu nazivaju osmim svjetskim èudom. I s pravom! Kakve se sve divote umjetnosti kriju u njezinim najèistijim linijama, u onim gigantskim lukovima, u onoj šumi bijelih tornjiæa, stupova, kapitela! A nad velièanstvenim proèeljem nad glavnim vratima stoje u broncu urezane dvije latinske rijeèi: »Mariae nascenti« – Marijinu roðenju ili Maloj Gospi u èast.

Istina je da je milanska katedrala èudo ljepote. No ta je katedrala samo blijeda slika jednoga neusporedivo ljepšega, velièanstvenijega i savršenijega hrama, koji se naziva Marija, te koji je remekdjelo Božje svemoæi, mudrosti i ljubavi. Danas slavimo roðendan toga divnoga Božjega hrama, roðendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.

Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga roðenja. Ona je zapisana veæ na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji – zavodniku: »Neprijateljstvo ja zameæem izmeðu tebe i žene, izmeðu roda tvojeg i roda njezina: on æe ti glavu satirati, a ti æeš mu vrebati petu« (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izrièito uèi da je Marija proroèki oznaèena u tome obeæanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).

Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. »Evo, zaèet æe djevica i roditi sina, i nadjenut æe mu ime Emanuel!« (Iz 7,14).

Isto tako prorok Mihej, govoreæi o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: »Zato æe ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi« (Mih 5,2).

Drugi vatikanski sabor uèi: »S Marijom, uzvišenom kæeri sionskom, poslije dugog èekanja obeæanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi èovjeka od grijeha.«

Marija je Božje remekdjelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Admiral Hyman Rickover poznat je kao osnivaè amerièke flote nuklearnih podmornica. Svojedobno je i amerièki predsjednik Jimmy Carter, još kao mladiæ, dok je bio mladi èasnik u amerièkoj mornarici, službovao pod zapovjedništvom ovog generala.
Rickover je poznat kao jedan od kontroverznijih admirala u novijoj amerièkoj povijesti. Posjetom na Google može se dosta toga proèitati o ovom liku, no izdvojio bih samo jedan zanimljiv detalj, a tièe se posjeta, odnosno poziva Rickoveru u Bijelu kuæu samo nekoliko dana nakon što je Jimmy postao predsjednik. Tom prigodom admiral Rickover je Predsjedniku predao plaketu na kojoj je pisalo: "O, Bože, Tvoja su mora tako golema, a moj je èamac tako malen!" Doista prigodno, da ne može biti prigodnije. Buduæi je admiral poznat po svojem kontroverznom pedaškom pristupu, nije propustio niti ovaj trenutak da svom bivšem mlaðem èasniku održi još jednu lekciju i upozori ga na potrebu poniznosti.
Ova molitva na na plaketi je dala Carteru koristan uvid u velièinu i složenost života, naše uloge u njemu, ali i nesposobnosti da sami svojim snagama riješimo sve svoje životne probleme.
I Salomon je znao da život može biti vrlo težak i složen. Kad je kao kralj u Izraelu naslijedio svog oca Davida, priznao je svoju slabost Bogu: "Gospodine, Bože moj! Ti si uèinio svoga slugu kraljem mjesto moga oca Davida. A ja sam mlad èovjek koji ne zna ni odlaziti ni dolaziti" (1 Kr 3,7) Zbog toga je tražio mudrost kako bi mogao voditi narod i tako ugoditi Bogu i pomoæi drugima (r.9). Je li to isto bila i Carterova želja kad je pozvao Rickovera, ne znam, no znam da je pred svima nama slièna dilema: Uteæi se po pomoæ ili nastaviti srljati svojim snagama, pa kud puklo da puklo? Netko æe možda reæi kako se naša odgovornost ne može ni blizu mjeriti s onom koju je imao ovaj amerièki predsjednik, no po meni ipak je rijeè jaèe i moænije oružje od bilo koje atomske bombe koja može ubiti samo tijelo, no ne i duh.
Jeste da postoje ljudi koji su optimisti i oni koji su pesimisti. Jeste da neki imaju više, a neki manje pouzdanja u Božju pomoæ i providnost, no svima nama se zna desiti kad nam na momente život izgleda prezahtjevan, a odgovori na odreðene životne izazove s kojima se suoèavamo nimalo laki. Postoje trenuci u životu kada je dobro da smo s vremena na vrijeme pritješnjeni i dovedeni u situaciju da mislimo kako je ta i ta situacija skoro nerješiva iz prostog razloga jer se tako lako damo zavesti da mislimo kako je život u našim rukama i da sve ovisi o nama, a zaboravljamo da bez mudrosti odozgo ne možemo ništa. Bog je taj koji nas u svojoj Objavi na to upozorava. Traži od nas da ištemo mudrost koju on udjeljuje bezpogovorno. Ta molitva je uvijek uslišana, a svrha joj je u tome da imamo postojanost bez koje nema istinskog rasta. Razlog je to, kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici, da se radujemo kad upadnemo u kušnje jer ne samo po slušanju rijeèi Božje, nego i po prokušanošæu u nama raste i umnaža se vjera. Iskustveno. Konkretno. U Jak 1,5-6 apostol veli: "Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat æe mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je slièan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu."
Iskustvo neznatnosti naspram moru života na kome plovimo je korisno kako bismo bili upuæeni na Boga, a svakodnevna postojana molitva za mudrost i vjeru je garanz naše opstojnosti. Zato je izvan svake pameti pred prezahtjevnim životnim izazovima pokušavati iæi svojim snagama. Priznavanje svoje neznatnosti (odbacivanje umišljene velièine o sebi) nas može dovesti do toga da prihvatimo Božju velièinu tim više što On nije samo Svemoguæ, nego i jer je i njegova ljubav prema nama poput mora, nemjerljiva.

Svako Evanðelje poèinje pozivom "Doði!, a završava s jednom zapovijedi: "Idi!" (Mk 3, 13-14; Mk 16, 16). Isus je najprije ponudio Petru: "Doði, slijedi me!" a onda mu je zapovjedio: "Idi, pasi ovce moje!" (Iv 21, 19, 17). On je najprije poveo tri apostola na vrh planine da se pomole s njim a onda ih je spustio u ravnice da mole za progonjene (Lk 9, 28-37). On ih je najprije pozvao da se oni evangeliziraju, a onda ih je poslao da i oni evangeliziraju narode (Mt 4, 19, Mt 28, 19). Najprije ih je sve pozvao da èekaju u gornjoj sobi na molitvu, iza zatvorenih vrata, zbog Oèevog obeæanja, a onda ih je poslao dalje u snazi Duha Svetoga, da svjedoèe za njega sve do na kraj zemlje (Dj 1, 4-5; Dj 1, 8).

Nova evangelizacija

II. Vatikanski Koncil: On je precizan, u skladu s Isusovim uèenjem i praksom, da današnja Crkva najprije treba moliti za Nove duhove, kada je papa Ivan XXIII najavio na Drugom vatikanskom koncilu, 25. sijeènja 1959. godine u Rimu: "O, Duše Sveti, … obnovi Svoja èudesa i u ovo naše vrijeme, da doživimo novu Pedesetnicu;" a zatim je pozvao i na novu evangelizaciju, kada se papa Ivan Pavao II obratio na Biskupskoj konferenciji u Latinskoj Americi, 9. ožujka 1983. godine u Haitiju: "Gledajte u buduænost i sudjelujte u Novoj evangelizaciji, novim žarom, novim metodama i novim izrazom." Godinu kasnije, 30. travnja 1984. godine, Papa je bacio Novi izazov sudionicima 5. meðunarodne konferencije karizmatskih voditelja u Rimu: "Molim vas, i sve èlanove karizmatske obnove, da nastavite, zajedno sa mnom, glasno vikati u svijetu: "Otvorite vrata Izbavitelju" … jer misija crkve je da naviješta Krista po svijetu."

Redemptoris Missio: Konaèno, 7. prosinca 1990. godine, Papa u svojoj enciklici potièe cijelu Crkvu na "Misiju Izbavitelja", na "obnovu predanosti njegovoj misiji" (RM 2), da "angažiramo svu energiju u Novu evangelizaciju" (RM 3). Jer, kako je on navijestio, mi smo "na pragu novog misijskog razdoblja" (RM 2), i zato bismo trebali gledati naprijed u slavnom išèekivanju Novoga milenija koji æe postati "novo proljeæe kršæanstva" (RM 86). Kao odgovor na ovaj Papin poticaj, karizmatska obnova se doista pokrenula zajedno s crkvom u Novu Pedesetnicu, za koju je molio papa Ivan XXIII, preko novog Sveæenièkog pokreta koji je rado doèekao papa Pavao VI, do Nove evangelizacije, kako ju je nazvao papa Ivan Pavao II, - jer to je ta Nova pedesetnica koja se upravo dogaða i koja sa sobom donosi ovu Novu evangelizaciju, pošto se ne može dogoditi Nova evangelizacija bez Nove pedesetnice.

Novi žar:

Prvi duhovi: Prije njegovoga uznesenja na nebo, naš Gospodin je svojim uèenicima povjerio misiju u kojoj æe oni sami sve narode uèiniti uèenicima (Mt 28, 19). Ali najprije su morali saèekati silazak Duha Svetoga, da prime silu koja æe ih osposobiti da hrabro naviještaju Rijeè Božju, da èine ista djela koja je i Isus èinio, štoviše i veæa, i da budu njegovi svjedoci sve do na kraj zemlje (Dj 4, 29; Iv ¸14, 12; Dj 1, 8). Pošto su oni veæ primili njegovu Rijeè koja je gorjela u njihovim srcima kao oganj (Lk 24, 12) i nakon što su se sada ispunili njegovim Duhom, ponovno su bili zapaljeni u njemu kao u ognju. Uèenici su otišli dalje naviještati Evanðelje, radosno se suoèavajuæi s progonima i muèeništvom. Vatra Pedesetnice, koju je Naš Gospodin obeæao spustiti na zemlju, sada je ognjem gorjela u njima a onda je redom palila cijeli svijet (Lk 12, 49; Lk 3, 16).

Nova Pedesetnica: Danas, takoðer trebamo u svoje molitve ukljuèiti i pjesmu: "Doði Duše Sveti, neka vatra siðe! Neka vatra siðe, i oèisti naša srca a onda neka se i naša srca zapale za evangelizaciju". Sam Papa je bio onaj koji je, na poèetku novog tisuæljeæa, potaknuo cijelu Crkvu da se ponovno zapali vatrom prve Pedesetnice i da se ispuni žarom prvog apostolskog naviještanja koje je uslijedilo nakon te Pedesetnice, èineæi tako da i nas same zapali Pavlova strast, koji vièe: "Jao meni ako ne propovijedam Evanðelje!" (1 Kor 9, 16). Prisjetimo se, kao što je i sv. Pavao podsjetio Timoteja, da je to dar Božji biti zapaljen, jer, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego Duha sile i snage, Duha ljubavi i Duha pouèavanja, i, tako, kao i Timotej, ni mi se ne bi trebali stidjeti svjedoèiti o našem Gospodinu i govoriti za Njega" ((2 Tim 1, 6-8).

Nove metode:

Nova situacija: Današnjoj Crkvi je potreban jedan takav novi žar da bi se pozabavila s današnjom nesvakidašnjom svjetskom situacijom zbog svjetovnog naèina razmišljanja i religijske nezainteresiranosti, moralnog i religijskog relativizma, potrošaèkog i seksualnog nemorala, terorizma i okrutnosti, neetièke sile i znanstvenog progresa. Oni, u vlastitoj potrebi za novom evangelizacijom stava i djelovanja Crkve, intenzivnije i hrabrije ulažu sve napore i sudjeluju u dijelu opæe evangelizacije kako bi pronašli nove i uèinkovitije naèine za naviještanje evanðelja, koji æe više odgovarati današnjoj kulturi i koji æe bolje odgovoriti duhovnim potrebama suvremenoga èovjeka. U novoj evangelizaciji, brak i obitelj, žene i mladi moraju biti predmetom intenzivnog pastoralnog pristupa kroz kateheze za odrasle i kroz duhovno i emocionalno savjetovanje.

Novi pristupi: U tu svrhu Crkva mora pronaæi nove naèine za ukljuèivanje društvene komunikacije i mas-medija, kao što su TV i Internet u svoj plan i program evangelizacije, kako bi zaštitila ljudska prava i promovirala istinu i pravdu u javnom životu, kako bi nastupala solidarno sa slabijim dijelovima društva, kako bi ukazivala na društvena zla kao što su: alkoholizam, ovisnost o drogama i seksualno zlostavljanje djece, i kako bi u kulture ulila vrijednosti Kraljevstva Božjega. Ali, pored društvene komunikacije, potrebnija nam je komunikacija i djelovanje Duha Svetoga, koje nazivamo karizmama, a koje predstavljaju manifestaciju njegove utjehe i njegove prisutnosti. One demonstriraju Njegovu silu koja utjeèe na promjenu života, i, kao što Dogmatska konstitucija crkve navodi: "one su korisne za obnovu i širenje Crkve," jer osiguravaju uèinkovitost vodstva i službe naviještanja i službe ozdravljanja – u unutarnjem životu crkve i u njezinim vanjskim misijama.

Novi izrazi:

Novi pokreti: Najvažniji i najistaknutiji izraz ili znak nove evangelizacije je bogatstvo kojim cvjetaju pokreti obnove i sveæenièke zajednice, na što je Papa neprekidno gledao kao na "poseban Dar Duha u naše vrijeme i uzrokom nade za Crkvu i èovjeèanstvo" (upuæeno na Pedesetnicu 1996. godine). Na nezaboravnom susretu sveæenièkih pokreta sa Svetim Ocem, 30. svibnja 1998. godine, Papa im je priznao da su oni: "odgovor Duha Svetoga na kritièki izazov Evangelizacije na kraju ovog tisuæljeæa" (n. 7), unoseæi tako u život Crkve neizmjerno jaku energiju za duhovnu obnovu i potencijale za uèinkovito provoðenje evangelizacije. Župa treba snagu i uèenike koji izlaze iz ovih pokreta za obnovu unutar malih struktura koje se oblikuju kao male sveæenièke zajednice, poznate pod nazivom temeljne kršæanske zajednice, u kojima se kršæani raðaju i rastu u zrelosti, u kojima žive duboki osjeæaj za poziv i misiju.

Laici svjedoci: Nova evangelizacija æe, takoðer, vrlo mnogo zavisiti i od vjernika laika koji su svjesni svoga krsnog poziva i svoje odgovornosti prema Evanðelju Isusa Krista. Danas se èesto dogaða da su laici oni koji moraju biti na prvim crtama, nastojeæi da se Crkveno uèenje prihvati u etièkim, moralnim i društvenim pitanjima, koja se otvaraju unutar njihovih zajednica ili na nacionalnoj razini. Posebna misija laika, muškaraca i žena, je evangelizacija obitelji, kulture i društvenog i politièkog života. Prvi pokretaèi ovoga novog proljeæa bili su mladi ljudi kojima Papa neumorno, uvijek iznova govori: "Vi ste nada Crkve, vi ste moja nada!" Zato je zadatak današnje Crkve i njezinih sveæenika omoguæiti laicima da se oblikuju kao evangelizatori, da budu sposobni suoèiti se s izazovima suvremenoga svijeta, ne samo mudrošæu i uèinkovitošæu ovoga svijeta, nego i srcima koja su obnovljena i ojaèana Kristovom istinom. Jer, suvremeni èovjek æe radije slušati svjedoke nego uèitelje. Ili, ako i sasluša uèitelje, on æe ih oponašati samo ako svjedoèe.

p. Rufus Pereira

Ovaj pripravni teèaj za službu Lektora posveæen je uspomeni na Vinkovaèkog èitaèa Ivana Mišiæa, koji je izgubio život na Ovèari nakon pada Vukovara kao pripadnik MUP-a. Bio je redovni èitaè na misnim slavljima, pjevaè psalama i èlan župnog zbora. U Spomen muzeju Ovèare nalazi se njegova diploma èitaèa izdana u župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima, mjestu odakle potjeèe i Sv. Polion, zaštitnik Lektora. .... više . .

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

Kristov križ u središtu Pavlova navještaja

Andrija i Ivan, nakon što èuše Ivana Krstitelja koji za Isusa reèe:“Evo Jaganjca Božjega“, krenuše za Isusom. „Uèitelju, gdje stanuješ?“ upitaše oni Isusa, a On im odgovara:“Doðite i vidite.“ Tako evanðelist Ivan opisuje Isusov poziv prvim uèenicima (usp. Iv 1, 35-39).

Èitajuæi dalje ovo izvješæe vidimo kako Andrija poziva svoga brata Šimuna Petra govoreæi:“Našli smo Mesiju“. Ovi prvi pozvani uèenici nisu htjeli to otkriæe od neprocjenjive važnosti zadržati samo za sebe nego su to željeli reæi i drugima.

Isus poziva i Filipa, koji u Njemu prepoznaje „onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci takoðer.“ Ali ni Filip ne žali to zadržati za sebe nego poziva i druge. Susreæe Natanaela i kazuje mu radosnu vijest. U poèetku Natanael bijaše sumnjièav i spreman na raspravu, ali ga Filip „razoružava“ jednostavnim pozivom: „Doði i vidi!“ I on poðe. Isus je bio spreman za Natanaelov dolazak i odmah mu pokazuje da ga poznaje potpuno i duboko i da je njegova nutrina Isusu otvorena knjiga. Èitamo kako Natanael pita Isusa odakle ga poznaje, a On ogovara.“Prije nego te Filip pozvao vidio sam te pod smokvom.“ Bio je to Isusov pogled u njegovu nutrinu nakon èega Natanael odbacujuæi sumnje i predrasude priznaje:“Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!“

U ovom kratkom izvješæu o pozivu prvim uèenicima, odmah nam upada u oèi spremnost uèenika da se odazovu na Isusov poziv, ali isto tako i njihova nesebièna podjela s drugima. Upoznali su Mesiju i to nisu mogli prešutjeti.

Doði i vidi! To je poziv koji Isus upuæuje svakome od nas. To je intiman i osoban poziv koji zahtjeva isti takav odgovor. Svatko odgovara osobno. Nitko drugi ne može odgovoriti umjesto mene. Samo ja!

Ako prihvatim Isusov poziv i krenem za Njim, željet æu i htjeti to podijeliti s drugima. Poput Andrije i Filipa reæi æu svome bratu, svojoj obitelji, prijateljima i svima onima koje susreæem:Ja sam pronašla Isusa! Nekome æu to reæi svojim životom, nekome rijeèima, negdje sa manje, negdje sa više rijeèi, ali sve æe biti sadržane u nesebiènoj želji srca da i moj brat uistinu upozna Isusa Krista.

Mnogo je onih koji ne znaju gdje tražiti Isusa i kako Ga upoznati. Zato trebaju Andriju, Ivana, Filipa….. Trebaju one koji, po milosti Božjoj upoznaše Isusa i koji s Njim žive da bi i druge mogli dovesti k Njemu. Bog želi i mene i tebe upotrijebiti za ovu uzvišenu zadaæu.

Nekada se oni koje pozivamo odmah spremno odazovu. Meðutim, èešæe se susreæemo s onima koji su sumnjièavi, nepovjerljivi ili možda imaju krivu sliku o Bogu. Ali Bog ima pravu sliku o njima. I poziva ih upravo takve. „Prije nego te Filip pozvao vidio sam te……“ On poznaje srce svakog èovjeka i svakog poziva na poseban i jedinstven naèin. Živeæi u èesto teškoj svakodnevici èovjek se „naoruža“ raznim štitovima i oklopima, zamaskira raznim maskama, zatvori svoju nutrinu štiteæi se tako od razoèarenja, povreda i boli…..i izgleda nam nemoguæe probiti sve te prepreke. Nama nemoguæe, ali je Bogu sve moguæe. Zato s pouzdanjem i povjerenjem u Isusa koji doðe „blagovjesnikom biti siromašnima, proglasiti sužnjima osloboðenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlaèene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (usp. Lk 4, 18-19), budimo oni koji æe baš u toj teškoj svakodnevici pronalaziti i pozivati braæu koji su potrebiti ljubavi Božje. Budimo oni koji æe svojim životom, rijeèima i djelima pozivati: Doðite i vidite! O kako je predivno i plakati i radovati se s bratom koji se odazove i dopusti Isusu da uðe u njegov život.

O doðite! Doðite i vidite kako je dobar Gospodin! Blago èovjeku koji se Njemu utjeèe. Blizu je On svima koji Ga prizivlju, svima koji Ga zazivaju iskreno.

Ljiljana
http://www.zajednica-emanuel.com/index.php?option=com_content&task=view&id=329&Itemid=63

Ovaj èlanak je ureðena verzija govora održanog velikom skupu od 700 voditelja Katolièke karizmatske obnove iz cijelog Svijeta, 19. rujna 2003 u Centru Fokolara u Castelgandolfu, Italiji. Bio sam zamoljen osvrnuti se na pitanje prirode Katolièke karizmatske obnove. To je važno pitanje. Tijekom duljeg vremena, èesto se mijenjaju prvotne zamisli i u praksi se udaljuju od poèetnih nadahnuæa primljenih po Duhu Svetom. Može se dogoditi da na kraju više nemaju nikakove veze sa iskustvom izljeva Duha Svetoga kojeg smo nazvali Katolièka karizmatska obnova. Uvijek moramo biti pažljivi kako ne bismo krivo protumaèili ili iskrivili Božje djelovanje.

Veæina stavova koji æe slijediti neæe biti novost za one koji vode karizmatsku obnovu no može se dogoditi da se neæete složiti sa svima. Neka pitanja mogu imati nevažan znaèaj za neke zemlje i situacije a može se dogoditi da propustim neke koje vi smatrate vrlo bitnima. Zašto se to može dogoditi? Jer istina jest da makar smo svi èlanovi jedne, Katolièke Crkve, meðu nama postoje važne kulturne i povijesne razlike.

Te se razlike odražavaju u malim i velikim stvarima a iste istine imaju razlièite naèine izražavanja. Što se èini u jednoj zemlji može biti neprimjereno u drugoj pa je i doživljaj Crkve èesto razlièit. Stilovi i strukture vodstva Karizmatske obnove razlikuju se meðu zemljama te zato naš meðusoban odnos i odnos prema hijerarhiji može biti strukturiran i formalan ili vrlo otvoren i neformalan.

Ne želim reæi da je jedan naèin pogrešan a drugi ispravan – èesto se dogaða da su vrlo razlièiti, jednostavno zato jer su okolnosti drugaèije. Sve što ovdje govorim dolazi iz mog vlastitog razumijevanja i iskustva ovog predivnog Božjeg dara kroz preko 30 godina. Dok pišem o Katolièkoj karizmatskoj obnovi svjestan sam da se bavim neèim vrlo dragocjenim i bliskim Božjem srcu. Hodam po svetom tlu s poštovanjem.

To nas dovodi do vrlo bitnog dijela odgovora na pitanje o naravi Obnove.

Katolièka karizmatska obnova ne postoji kako bi stvorila više i veæe grupe niti da izgradi veliku organizaciju. Ne, naša želja je jednostavno pomoæi drugima da obnove svoje kršæanske živote na isti naèin kako smo ih mi obnovili. Neke su organizacije potrebne kako bi se poduprlo djelovanje Duha Svetoga – no njih se treba što manje stvarati.

Ta jednostavna želja obnove života odražava se u našem pristupu vodstvu. Narav i svrha vodstva Obnove jest pružanje usluge a ne zahtijevanje poslušnosti i komformiteta. Voditelji se prepoznaju po Božjim darovima te su kroz razne procese pozvani služiti. Za voðe u Obnovi ne postoje neke odreðene kvalifikacije uz pomoæ kojih bi oni napredovali. Vodstvo je dar i sposobnost. Neki su jednostavno pozvani da preuzmu vodstvo, drugi su izabrani ili im je ta uloga dodijeljena, te su predani osnivanju nove grupe ili službe. Ne postoji jedinstvena, ispravna procedura kao ni formalna hijerarhija. Obnova je uvijek pod pastoralnom brigom lokalnog biskupa. Nedostatak formalne strukture katkad može dovesti do neslaganja i problema pa lokalni biskup može odluèiti postaviti odreðena pravila za takve sluèajeve. Kada se zatraži, mogu se postaviti statuti kojima se grupi, zajednici ili službi daje pravni status koji specificira njihovu strukturu, službenike i misiju prema kanonskom zakonu.
Sve ove razlièite karakteristike izražavanja i vodstava iskustvo su mnogih zemalja te izdvajaju Katolièku karizmatsku obnovu od drugih crkvenih pokreta. To ujedno može biti i snaga i slabost no svejedno privlaèi pažnju na èinjenicu da Obnova nije ljudska umotvorina. Ona dolazi izravno od Božje vlasti. Takoðer naglašava èinjenicu da se djelovanje Duha Svetoga nama može katkad èiniti neuredno. No moramo se oduprijeti napasti da to djelovanje ‘uredimo’ èak i ako naša neformalna i opuštena struktura otežava drugim crkvenim tijelima povezivanje s nama – osobito zato jer ne govorimo jednim glasom na sva pitanja.
Koliko god neuredna, ni jedna Božja inicijativa ovako plitkog korijenja nije tako daleko došla u Crkvi, tako brzo i toliko snažno kao Katolièka karizmatska obnova. Razlog je to što se radi o izravnom djelovanju Duha Svetoga, ne èovjeka. Životi milijuna ljudi su izmijenjeni, donešena je nova vjera i vizija te su mnogi zapaljeni ljubavlju i željom da služe Gospodinu i Njegovom narodu. Danas procjenjujemo da postoji 120 milijuna ljudi koji mogu posvjedoèiti o iskustvu Duha Svetoga koji mijenja živote kroz njihov kontakt sa katolièkom karizmatskom obnovom.
Papa Pavao IV je poznatom zjavom opisao Obnovu kao “priliku za Crkvu i za Svijet”. To je toèno to, ali nažalost tu priliku je prepoznalo i prihvatilo premalo ljudi.
Kako bi nadalje razvijali pitanje naravi Katolièke karizmatske obnove, dozvolite da preoblikujem pitanje.

Kako biste vi opisali Obnovu?

Poènimo sa svime što Obnova NIJE:
nije pokret u smislu strukturirane organizacije poput mnogih u Crkvi.
nema pravila života ni pisanog statuta.
nije posebna pobožnost Duha Svetoga
nije samo mreža molitvenih skupina ili zajednica
nije neobièna nova duhovnost koja bi bila prikladna samo za neke odreðene (neki bi rekli ‘neobiène’) ljude. Podizanje ruku u molitvi nije unaprijed odreðena liturgijska gesta – dogaða se spontano zbog onoga što je Gospodin uèinio u našim srcima.
to nije nešto èemu se netko odluèuje pridružiti, poput kluba.

Kako bi opisali što je zapravo Obnova?

To je osobno iskustvo prisutnosti i snage Duha Svetoga koji na nov naèin obnavlja milosti našeg krštenja. Ne samo da Sveti Duh ponovo zapaljuje sve što smo veæ primili nego ponovo dolazi sa snagom da nas opremi svojim darovima za službu i misiju.
Ne postoje specijalni, superiorni ljudi u Crkvi koji se zovu “karizmatici” – nego milijuni obiènih žena i muškaraca èiji su životi “karizmatski” obnovljeni ili drugim rijeèima, obnovljeni djelovanjem Duha Svetoga. Kardinal Suenes nas podsjeæa da je karizmatsko kršæanstvo normalno kršæanstvo, jer je Crkva sama po sebi karizmatska; pa nije ni predviðeno da živimo svoj kršæanski život bez prisutnosti i snage Duha Svetoga. Nažalost, mnogi kršæani i dalje pokušavaju tako živjeti. Zato je cilj Obnove unjeti život Duha Svetoga u svaki dio Crkve tako da Duh uðe u život svakog kršæanina.
Obnova postoji kako bi pomogla ljudima da žive nov život sa snagom Duha – ne zato da bi ih uvela u nešto što se zove Katolièka karizmatska obnova. Mi smo obnovljeni kada se otvorimo Bogu i prihvatimo ono što nam On nudi – puninu Duha Svetoga. Drugog naèina nema. To je Božje djelo, ne naše, On njime upravlja i upuæuje. To znaèi da smo po samoj svojoj prirodi drugaèiji od drugih crkvenih pokreta.



1996. kardinal Suenes je napisao:
“Interpretirati Obnovu kao ‘pokret’ meðu drugim pokretima znaèi krivo razumjeti njenu narav; to je pokret Duha Svetoga koji se nudi cijeloj Crkvi i namjenjen je oživljavanju svakog dijela života Crkve.”
Naravno, postoji naèin na koji Katolièka karizmatska obnova preuzima odreðen vanjski izgled pokreta – npr. Dijecezijski i Nacionalni odbori, regionalni i nacionalni koordinatori te odreðene grupe koje služe i asistiraju Obnovi. No takve strukture postoje samo da bi potpomogle rad Svetog Duha a ne da bi slijedile neke vlastite ideje ili da bi gradile vlastita kraljevstva.
Obnova se prvenstveno tièe mene i Boga – moram donjeti svjesnu odluku da prihvatim ono što mi On nudi. Rezultat? Moja vjera æe oživjeti. To nema veze sa mojim planovima, mojim idejama i zaslugama. Ono sa èime ima veze su ljubav, milost i Božja snaga. Poklon je sam Bog – koji nam je dan na nov, ispunjeniji i divan naèin. Kroz milost Obnove nasljeðeno kršæanstvo se mijenja u aktivan život vjere u snazi Duha Svetoga. Ulazimo u živi odnos sa Isusom koji je pod vodstvom Duha Svetoga.

Milost Obnove opisana je na više naèina:
krštenje u Duhu Svetom
osloboðenje Duha Svetoga
izlijevanje Duha Svetoga

U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu naèin na koji primamo taj život - to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.

Sada nekoliko rijeèi upozorenja: Katolièki karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) rijeèima: “... - punite se Duhom!”. To doslovno znaèi da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršæanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teæi, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenaðeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti.
Takoðer, moramo se èuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršæani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuðeno svima, nije nam dano da nas uèini superiornijim kršæanima – dano nam je da budemo korisni.

To me dovodi do èetvrtog pitanja:
Kada kažemo da je Obnova milost za cijelu Crkvu, što time mislimo?

Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom odreðenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ogranièavati pridruživanjem jednoj grupi. Takoðer moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješæujemo Evanðeosku Istinu i dajemo svjedoèanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuðujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo nauèiti slijediti Duh u svemu što èinimo i govorimo.
Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li æe Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On èini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u oèima svijeta.
Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako spreèavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni oèevi i pastori. Takoðer, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolièka karizmatska obnova je oèito dar cijeloj Crkvi.
Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoæi da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li æe više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" (Luka 11:9-15).
Pozvani smo upuæivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupaèni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.

Moje peto pitanje je:
Koji su ciljevi Katolièke karizmatske obnove?

Ciljevi Katolièke karizmatske obnove su jednaki ciljevima same Crkve i vrlo su dobro opisani u uvodu Statuta ICCRS. Obnova traži obraæenje, spasenje i posveæivanje svih ljudi i njihovo ujedinjenje u djelotvornu zajednicu Božjeg naroda (preuzeto iz jedne druge izjave ICCRS-a). Katolièka karizmatska obnova želi da svako djelovanje u Crkvi bude temeljeno na razumijevanju Božjih nakana i planova, ne naših vlastitih ideja. Veæ sam ranije rekao da želimo vidjeti promjene u životima kroz snagu Duha Svetoga no iako Obnova stavlja poseban naglasak na ulogu Duha, takoðer se koncentrira na Boga našeg Oca i Isusa, Sina Njegovog, našeg Boga i Spasitelja. To je Trinitarna obnova.
Zato je važno znati neke osnovne stvari o kršæanskom životu.
Moramo znati da je Bog Otac koji nas voli i oprašta (Rim 8:14-16)
Potreba za osobnim odnosom sa Isusom, Gospodinom i Spasiteljem (1Kor 12:3)
Potreba za osnaživanjem i neprestanom prisutnosti Duha Svetoga (Dj 1:4-5 i 8)
Važnost Svetog Pisma (2Tim 3:16-17) i sakramenata (katekizam 1131-1134)
Poziv na molitvu i slavljenje Gospodina (Dj 2:42-47)
Važnost karizmi tj. darova Duha Svetoga, koji nam pomaže u služenju Crkvi (1Kor 12:4-11)
Potreba za izgraðivanjem zajednice (Dj 2:42-47)
Dan nam je zadatak da evangeliziramo i svjedoèimo drugima (Dj 1:8 i Mt 28:19-20)
Moramo biti sigurni da se koncentriramo na ove važne stvari, osnove naše vjere a ne da se fokusiramo na neke nove ili posebne vjerske prakse. Koliko god dobre bile, naše privatne molitvene prakse su osoban izbor i ne bi smjele biti promovirane kao dio Katolièke karizmatske obnove. Moglo bi doæi do nesporazuma a oni nas odvraæaju od davanja našeg najveæeg dara Crkvi. Zbog toga se može dogoditi da nas se pripiše nekoj drugoj grupi sa drugaèijim ciljevima i svrhama. Odreðene molitvene prakse ne mogu biti dio naših karizmatskih molitvenih susreta no potpuno su prikladne u drugim situacijama.

Što razlikuje Katolièku karizmatsku obnovu od drugih skupina u Crkvi?
Karakteristika koja nas odreðuje jest razumijevanje da se uloga Duha Svetoga nije promijenila od prvih stoljeæa kršæanstva. Danas možemo iskusiti Njegov izljev, snagu i darove na isti naèin kako su Ga iskusili prvi kršæani. To iskustvo bi trebalo biti normativno za Crkvu danas. Dokaz autentiènosti iskustva ne ovisi prvenstveno o analizi samog iskustva nego na prouèavanju njegovog djelovanja u životima pojedinaca. U mnogim je èlancima Crkva komentirala Obnovu i dobre plodove koji iz nje izlaze. Plodovi glasno govore!

Naše je sedmo pitanje:
Koje su najvažnije stvari koje mi radimo? Koji su naši darovi Crkvi?
Uvjeren sam da je daleko najvažniji dar Crkvi krštenje u Duhu Svetom. Kako je kardinal Suenens napisao 1996.:”duša pokreta – krštenje u Duhu – milost je Pentekostalnog osvježenja ponuðenog svim kršæanima”. Ova nas milost vodi u osoban, živi odnos sa Bogom – Ocem, sinom i Duhom Svetim – te nam pomaže u dostizanju svetosti. Sa krštenjem u Duhu dobijamo duhovne darove ili karizme, na koje nas Drugi Vatikanski koncil podsjeæa da su: “primjerene i korisne za potrebe Crkve” (Lumen Gentium 12).
meðu ostalim darovima koje nudimo su molitva, slavljenje i hvaljenje, snaga govora u jezicima.
jednako je važna naša buduæa vjera – imamo pouzdanje da æe Bog zaista djelovati. Nažalost, ovo oèekivanje èesto nedostaje u Crkvi – mnogi vjeruju prema Vjerovanju ali ne oèekuju da æe Bog zaista nešto i uèiniti
Obnova je vratila Crkvi uvjerenje da Gospodin lijeèi i èini èuda kroz obiène ljude pa smo tako bili svjedoci ozdravljenjima kroz molitvu i polaganje ruku. No takoðer moramo priznati da je bilo više prilika kada nije došlo do ozdravljenja. Neznamo zašto Bog da zdravlje jednoj osobi a drugoj ne, no znamo da trebamo ustrajati u molitvi za bolesne.
ostali darovi koje donosimo Crkvi su radost i slavljenje – uzbudljivo je danas biti kršæanin!
želimo biti svjedoci, sigurni u znanju da nas je Nova Evangelizacija osnažila za služenje – primili smo sve što nam treba za navještanje Krista
Karizmatska obnova je pomogla oživjeti jednu od teoloških vrlina – nadu. Milijuni ljudi sada znaju sa mogu vjerovati Božjim obeæanima jer On jest vjeran.
još jedan važan dar koji donosimo je glas proroštva u Crkvi i svijetu. Karizmatski dar prorokovanja jedan je od naèina na koji Bog s nama razgovara. U našem materijalistièkom i sebiènom društvu potrebno nam je èuti Njegov glas. Pozvani smo i govoriti i djelovati kao proroci.
Buduæi da je Duh u nama vrlo živ, svjesni smo potrebe za posredovanjem i duhovnim ratovanjem. Kroz Duh znamo da se danas vodi duhovna bitka i da smo njen dio – prepoznajemo prisutnost zlih duhova jednako kao i Duha Svetoga. Zato imamo ulogu i zadatak braniti Crkvu od zlih sila protiv kojih se ne mogu boriti oni koji nisu svjesni duhovne borbe.
Napokon, no ne i najmanje važno, Duh nam je usadio brigu za pravdu, mir i društvena pitanja. Te su stvari važne a mi smo pozvani dati im veæu važnost. Znamo da uz duhovnost moramo biti i praktièni.

Koji su izazovi pred nama?

Opasnost od kompromisa
Uvijek smo u napasti biti prihvatljiviji drugima tako što manje govorimo o stvarima koje su drugima neugodne. Na što mislimo? Krštenje u Duhu, jezici, prorokovanje, ozdravljenje i evangelizacija. Nikad nesmijemo posustati pred tom napasti – pozvani smo prorokovati a život proroka nije lak. Pozvani smo služiti Crkvi a karizme koje smo primili autentièno su Katolièke pa iako moramo biti senzibilni za druge nemamo isprike za kompromise. Ne smijemo se okrenuti sigurnosti nekadašnjih vremena jer riskiramo èuti sliène rijeèi koje je Pavao uputio Galaæanima: “Vi budalasti karizmatici! Da li ste provodili zakon pa ste zato dobili Duha ili zato što ste povjerovali ono što vam je bilo navješteno? Da li ste toliko nepromišljeni da samo izvana promatrate ono što ste zapoèeli u Duhu?”

Institucija i karizma
Moramo paziti da osiguramo zdravu ravnotežu i napetost izmeðu karizmatske i institucionalne dimenzije života u Crkvi. Magisterium postoji da bi nas vodio – trebamo biti vjerni Crkvi. Na prvom smo mjestu katolici, na drugom karizmatici. Nema natjecanja izmeðu institucionalne i karizmatske dimenzije u životu Crkve – oboje su izuzetno bitni. Potrebna nam je formacija u Crkvi no trebamo izbjeæi opasnost da nas vode samo osobna, nadnaravna iskustva. Trebamo biti pažljivi da ne postanemo uskogrudni i s pogledom samo prema unutra; podignimo oèi i pogledajmo veæu sliku u Crkvi i svijetu. Bez institucije nedostajao bi red i zavladao bi kaos no jednako tako bez karizmatske dimenzije bilo bi vrlo malo života u Crkvi. Potrebno je oboje.

Ekumensko putovanje
Znamo da je Crkva posveæena ekumenskom putovanju te su Papa Pavao VI i Ivan Pavao II naglasili važnost našeg doprinosa ekumenizmu. Buduæi da dijelimo iskustvo krštenja u Duhu sa Protestantima, Pentekostalcima i ne-denominacionalnim kršæanima, imamo važnu ulogu u izgradnji snažnog ekumenskog prijateljstva. No da bismo to uèinili, potrebno nam je utvrditi svoj Katolièki identitet. Na prvom smo mjestu Katolici, na drugom ekumenisti.

Natjecanje i podjele
Meðu nama nesmije biti natjecanja niti sa bilo kojom skupinom u Crkvi. U mnogim zemljama naša povijest nije nešto èime se možemo ponositi veæ nešto zbog èega se moramo kajati. Još uvijek postoji previše podjela u Katolièkoj karizmatskoj obnovi – ona potkopava naše svjedoèanstvo u Crkvi. Trebamo se suoèiti sa našim podjelama.

Grijeh oholosti
Na poslijetku, neprestano se trebamo èuvati oholosti. Bog je izlio svoje darove na nas, ne zato jer ih zaslužujemo, nego zato što trebamo služiti drugima. Trebamo ih ponizno prihvatiti i koristiti ih kako nas On uputi. Nikad nesmijemo zaboraviti da biti kršten u Duhu znaèi shvatiti da u svemu trebamo živjeti ne po sebi i samo uz svoje napore nego po Božjoj providnosti života i snage u Kristu, koju dobijamo kroz Duha Svetoga.

Gdje smo danas, nako 36 godina?
Danas ponizno stojimo u srcu života Crkve – prihvaæeni smo kao èlanovi obitelji. Mi nismo neka rubna para-crkva – mi smo živo srce Crkve. Ako ikad sumnjamo u to, samo trebamo proèitati što su Papa Pavao IV i Ivan Pavao II rekli o Katolièkoj karizmatskoj obnovi (pogledajte “Tada Petar ustade” koju je izdao ICCRS).
Sveta Stolica je prihvatila ICCRS (International Chatolic Charismatic Renewal Service) kao tijelo koje promièe katolièku karizmatsku obnovu sa nadležnom osobom u skladu sa Kanonom 116. Veæina Biskupskih konferencija prihvatila je katolièku karizmatsku obnovu na ovaj ili onaj naèin a neke su Nacionalne Službe, Odbori i Zajednice zatražile i dobile Statute. Prešli smo iz djetinjstva i adolescencije u zrelost srednjih godina – sada nam je 36 godina. No nismo izgubili mladenaèki žar – i dalje smo puni entuzijazma i predanja – no nismo više toliko površni ni nevini. Papa Ivan Pavao II nas je pozvao na “crkvenu zrelost” što znaèi da trebamo preuzeti svoju punu ulogu u životu Crkve. Suoèavali smo se sa razoèaranjima i mnoge su naše nade neostvarene. No sada znamo da veæina ljudi nije spremna riskirati i prihvatiti puninu života u Duhu, bez obzira što mi njima rekli ili uèinili. Trebamo ustrajati u molitvi i prihvatiti èinjenicu da ih jedino Bog može pomijeniti.

Doživjeli smo prisutnost i nadnaravnu snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama i kroz nas – znamo tko smo u Kristu i što on èini za nas. Želimo podijeliti prekrasna svjedoèanstva. Vidjeli smo oko sebe zadivljujuæe stvari – izlijeèene ljude, promijenjene živote, duhovno mrtve ljude kako oživljuju i najteže ljude koji postaju najdivniji. Uèinili smo i mnoge pogreške, no nauèili smo mnogo iz njih i postali mudriji.

Razumijemo važnost dobre poduke i formacije koje nas pripremaju za daljnje djelovanje u životu Crkve. Vrlo dobro znamo da je naš poseban poziv poduèavanje i pomaganje krštenju u Duhu. To je naš primaran dar Crkvi – posebna milost koa je dana Katolièkoj Karizmatskoj obnovi. Takoðer znamo da smo prema Papi Ivanu Pavlu II u prvim redovima te navještamo evanðelje zajedno sa braæom i sestrama iz novih crkvenih pokreta i zajednica. Dao nam je misiju, uveèer uoèi Pedesetnice 1998., ispred crkve Svetog Petra:
“Danas, sa ovog trga, Krist nam svima ponavlja: ‘Idite po cijelom svijetu i navješæujte evanðelje svakom stvorenju’ (Mk 16:15) On raèuna na svakoga od vas, Crkva raèuna na svakoga od vas. Gospodin nas ohrabruje: ‘Biti æu s vama do svršetka svijeta’ (Mt 28-20). Amen!”

Prigrlimo tu misiju zajedno sa svim crkvenim pokretima i novim zajednicama, no budimo pažljivi kako bi i nadalje djelovali karizmatski i proroèki. Kakva je korist od Karizmatske obnove bez karizmi? To bi bilo kao da sol izgubi slanost – "Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, èime æe se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (Mt 5:13)

I tako smo došli do posljednjeg pitanja. Kao jedan od voditelja ovog divnog Božjeg djela, i sam sam se èesto znao zapitati:

Da li je moja uloga i vodstvo u Karizmatskoj obnovi nešto èime se mogu prestati baviti kada mislim da više ne mogu?

Ne vjerujem da je Božji poziv nešto na što možemo i nemoramo odgovoriti kako nam se svidi. Nije na nama da Bogu vraæamo pomazanje koje nam je dao. Za kršæane ne postoji ‘umirovljenje’. Naravno, s vremena na vrijeme kretat æemo se od jedne do druge odgovornosti – možda èak i na niže razine. Jednog dana Bog može od nas zatražiti da se povuèemo iz vodstva – no to je na Njemu da odluèi, ne na nama. No naš je zadatak poduèiti nove voðe i dati im odgovorne pozicije da bi se rad nastavio. Povjereno nam je nešto izvanredno. To je Božji dar nama – nije pod našom kontrolom, ne možemo s njim èiniti kako nam se svidi niti ga možemo vratiti. Kada se umorimo, sjetimo se ovih Izajijinih rijeèi ohrabrenja:
(29) Umornome snagu vraæa, jaèa nemoænoga. (30) Mladiæi se more i malakšu, iznemogli, momci posræu. (31) Al' onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trèe i ne sustaju, hode i ne more se. (Iz 40:29-31)

Naša je odgovornost živjeti milosti Karizmatske obnove najbolje što možemo, vjerujuæi Bogu i dijeleæi milosti sa svima koje susreæemo. Kako je sv. Pavao napisao Timoteju: “(6) Poradi toga podsjeæam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1:6) Kada hodamo u Božjoj volji, u miru smo. Krist je umro da nam da slobodu – prihvatimo nanovo Njegov dar svaki dan i nastavimo hoditi s Njim u snazi i slobodi Njegovog Duha Svetoga.
- To èiniti znaèi okrenuti se od sebe prema Bogu, od djela prema vjeri i od zakona prema Duhu
- To znaèi slušati glas i vodstvo Duha svaki dan
- To znaèi èiniti sve s Njegovom snagom, ne vlastitom, i èiniti tako radi Gospodinove slave
- To znaèi Bogu prepustiti snagu i kontrolu

Zaharija nas podsjeæa: "Ne silom niti snagom, veæ duhom mojim!" - rijeè je Jahve nad Vojskama” (Zah 4:6)
Hodati u Duhu znaèi hodati u ljubavi, slobodi i snazi Boga, ne èovjeka. Uz Božju pomoæ, nadam se tako hodati do kraja mog života te se nadam da æete i vi u vašim zemljama, po cijelome Svijetu, nastaviti èiniti isto sve dok, nadam se, jednog dana svi èujemo one divne rijeèi: “Valjaš, slugo dobri i vjerni!...
Uði u radost gospodara svoga!” (Mt 25:21).

© Charles Whitehead, England – September 2003
WHITEHEADChas@aol.com

Prijevod s engleskog: Zrinka Znidarèiæ

«U naša vremena, u ponovnom izljevanju Duha Pedesetnice, koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao «opæi sakramenat spasenja».- rijeèi su kojima je blagopokojni papa I.Pavao II komentirao Nove Duhove u Crkvi, nakon zavšetka rada Sinode biskupa 1987, kada je raðen osvrt na II Vatikanski i na kojoj je mnogo govora bilo o apostolatu vjernika laika. To ponovno izlijevanje Duha, dakle nije rezultat jednog dogaðaja, koji se desio kod Pentakostalaca, a koji su naši katoloèki intelektualci pokupili od njih, kao nešto onako usputno pa se to onda proširilo i u našoj Crkvi. Na II Vat. se desio sukob mišljenja izmeðu kardinala Ruffinija i Suenensa. Ruffini je zastupao mišljenje da su karizme nadogradnja svetosti, a Suenens da one nisu znak svetosti, nego da proizilaze iz sakramenta Krštenja. Vatikanska komisija je prihvatila Suenensov stav i govor o karizmama i dostojanstvu vjernika laika je uvršten u Dokumente, što je bila polazna toèka od koje je Karizmatski pokret dobio svoje poèetne impulse (i ne samo on). Kao što Sveti Otac reèe ponovni izljev Duha Pedesetnice se dogodio s II Vatikanskim kroz ono što je na njemu reèeno, a eksplozija Duha kod puka (prvi dogaðaj zabilježen u SAD-u) se desila veæ nepunu godinu dana nakon njegovog završetka (mogli bismo reæi slobodno : nakon prevoðenja i objavljivanja na maternje jezike, te išèitavanja Dokumenata). Nešto slièno, na ovim našim prostorima, se desilo i u Davoru (malo mjesto pokraj Save) gdje se profesor T. Ivanèiæ sa svojim studentima pripremao kroz devetnicu uoèi Duhova. Prva osoba koju sam èuo moliti u jezicima bila je jedna djevojka iz Ivanèiæeve zajednice, koju sam upoznao na seminaru u Voæarskoj (1987), a koji je predvodio pomenuti profesor, a potom sam imao prilike susresti se s tim naèinom molitve na seminaru pok. o.Emilijana Tardifa u Splitu, te na duhovnim obnovama koje su organizirali naši don Božidar Medvid i Josip Marceliæ. Brojni drugi evangelizatori, poput Daniel Ange-a, Daria Betancourt-a i sestre B. McKenna dali su ogroman doprinos pojavi karizmatskih gibanja (prije izbijanja rata) na ovim našim prostorima. Seminari Rufusa Perire, Jamesa Manackala i Roberta de Grandesa, u skorije vrijeme, je samo nastavak onoga što je bilo prekinuto ratnim zbivanjima kod nas, a karizmatski susreti koje javno organizira zajednica «Dobri pastir» jesu samo plod neèega što je veæ bilo posijano. Zajednica karizmatskog tipa u Hrvatskoj i BiH ima na stotine i one su živi kvasac obnove koja se nezaustavljivo širi. Samo na jednom malom prostoru u Lašvanskoj dolini (Bosna) ih ima oko dvadesetak.

Govoreæi o uzrocima krize vjere u Crkvi, tada još prefekt Kongregacije za nauk vjere, Josef Ratzinger, u knjizi «Razgovor o vjeri», obrazlaže razloge nade nasuprot beznaðu glede buduænosti Crkve: «Ono što budi nadu na razini Opæe Crkve – jest pojava novih crkvenih pokreta, koje nitko nije planirao, nego su nikli spontano iz otajstva vjere. U njima se oèituje nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi..Mislim tu na (prvom mjestu op.) Karizmatski pokret, na Kursiljo, Fokolare, Neokatekumene i dr… Ovdje se pojavljuje novi crkveni naraštaj na koji gledam sa velikom nadom. Èini mi se divnim da je Duh još jednom jaèi i veæi od naših programa, te da vrednuje drugaèije od onoga što smo si zamišljali. Obnova se dogaða tiho, ali uèinkovito. Stari oblici koji su se nasukali na kontradikciji samih sebe i na užitku negiranja, silaze sa scene, a novo se pojavljuje.»
Ono što još treba naglasiti vezano uz naše domaæe prilike jest sljedeæe: Duhovna obnova na ovim našim prostorima je uveliko bila uvjetovana situacijom u kojoj se nalazila naša Crkva u doba socijal-komunizma. Brojne zajednice širom svijeta kroz proteklih 30-tak godina su doživjele svoje nužne transformacije i (nazovimo ih tako) djeèje bolesti. Sve one, manje-više, su morale proæi kroz katarzu i odrastanje kako bi uopæe postale prepoznatljiv znak u svijetu. Treba znati, da bi jedna skupina, pokrenuta djelom Duha, uopæe postala zajednica i došla do prepoznatljivog poslanja da mora proæi sve faze odrastanja…od faze orjentacije (kad je svatko dobar sa svakim), pa faze sukoba (kad se èlanovi upoznaju onakvim kakvi zaista jesu), faze planiranja (kad su veæ nadišli osobne preokupiranosti), do faze poslanja (kad karizma biva ugraðena u tijelo zajednice s konaènom svrhom da bude upotrijebljena kroz služenje za opæe, a ne više osobno dobro). Karizmatski pokret je pokret Duha, dok je stvaranje udruga pokret Crkve (što ne znaèi da i on nije djelo Duha), no èinjenica je da veæina udruga nastupa s veæ zacrtanim , ne samo ciljevima, nego i statutima, izraðenim od strane struènjaka. Ukljuèivanjem u jednu od udruga vi preskaèete prve dvije faze, te odmah upadate , na temelju treæe (statuta), u èetvrtu fazu poslanja. Naravno da je i tu potrebno jedno vrijeme provjere i da vas nosi poèetni entuzijazam, a faza sukoba vraæa na poèetak i stavlja na kušnju vaše istinsko opredjeljenje, ali pitanje planiranja i poslanja nikad nije pod upitnikom, samim tim jer je veæ zacrtano (odgovoreno). Pitanje povjerenja / nepovjerenja je uvijek više-manje aktualno i ono se uvijek ciklièno vraæa i povlaèi i primjereno je svakom društvenom staležu, a na poseban naèin i ovom našem unutar-crkvenom dinamizmu, koji zahtjeva uvijek opreznost i provjeru od strane svih, a posebno od onih kojima je povjerena ta teška i odgovorna zadaæa da rasuðuju, sve provjeravaju, zle sjene se klone, a dobro prihvate, te potom to isto ugrade.
Primjera radi, treba spomenuti jednu situaciju, u kojoj se našla naša Crkva, kada je biskup Komarica nakon povratka sa Sinode biskupa u Rimu 1987. bio pozvan od strane jednog visokog partijskog dužnosnika, koji mu je rekao da niti ne pomišlja u djelo sprovesti ono što je zakljuèeno na toj Sinodi, a na kojoj je raspravljano o apostolatu laika i nakon koje je I.Pavao II izdao onu svoju poznatu pobudnicu «Christifidelis laici». Isti èlan zakona o vjerskim zajednicama je bio drugaèije tumaèen u BiH, a drugaèije u Hrvatskoj. Dok je u Hrvatskoj tada postojalo sedam Teoloških instituta, na kojima su se mogli obrazovati laici, u BiH je sljedeæe godine ukinut i jedan jedini (Mostar), a koji je radio svega mjesec dana (nakon toga je preimenovan pod nazivom «Vjeronauk za odrasle», a studenti su potajno zadužili zagrebaèke indekse). Što svim ovim želim reæi? Pa to da okolnosti u kojima se moglo nešto organizirano raditi nisu bile povoljne, te da proces obnove i formiranja laièkih zajednica u nas tek poèinje da dobija svoje prepoznatljive obrise. A suprotstavljanja novom uvijek je bilo. Poèetne kušnje, ukoliko se na njih gleda samo kao na kušnje, nisu ništa strašno. Treba biti zahvalan i na njima, jer su samo sredstvo rasta u istini, poslušnosti, poniznosti, èistoæi nakane, strpljivosti, jednostavnosti, slobodi itd…, a pomažu nam da se oslobodimo duha laži, bolesne radoznalosti, nereda, tvrdoglavosti, nametljivosti, oholosti, nestrpljivosti, navezanosti..
«U svojoj beskrajnoj ljubavi Bog je odredio dva milosna kanala za posveæenje svoje Crkve. Postoji milosni kanal kroz koji Duh djeluje «odozgo» prema dolje, a prenosi se preko znakova ustanovljenih od Krista, kao što su sakramenti, hijerarhija, uèiteljstvo; a postoji i milosno djelovanje «Duha Svetog «odozdo», od baze, tj. od stanica tijela koje je Crkva. Sakramenti su tako darovi dani Crkvi, a služe za posveæenje pojedinaca, dok preko karizmi pojedinci izgraðuju Crkvu..Zanemariti jedan ili drugi kanal, znaèilo bi skretati s puta.»(R.Cantalamesa)
«Možda ti nemaš niti jedan od posebnih darova, ali ako imaš ljubavi, ono što posjeduješ nije malo. Ako, naime, ljubiš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, tvoje je. Odbaci zavist i bit æe tvoje sve što je moje, i ako ja odbacim zavist, moje æe biti ono što ti posjeduješ. Zavist dijeli; ljubav, pak, sjedinjuje. Svaka druga stvar bez ljubavi ti ne može nièemu služiti. U snazi ljubavi ti posjeduješ bez pogibli ono što drugi posjeduju s pogibelji. Ljubav umnaža karizme. A da bi se ovo dogodilo potrebno je odbaciti zavist. Treba sebe maknuti iz središta. To pretpostavlja trajno obraæanje, jer se samo tako karizme mogu saèuvati zdravima na duži rok. Ljubav, dakle, ne umanjuje važnost karizmi, nego, naprotiv, ona ih uzdiže.» (Sv. Augustin)

Kao što sam veæ ranije spominjao, Crkva se tijekom povijesti suoèavala s fenomenima interakcije izmeðu tijela, duše i uma. Èim neka psihièka reakcija ima jaèi utjecaj na tijelo, tim rasuðivanje postaje bitno. U procesu kanonizacije Crkva je oprezna u razlikovanju atributa autentiènog posveæenja, koje se temelji na teološkim vrlinama vjere, nade i ljubavi, od onih koji se odnose na izvanjske tjelesne manifestacije, kao što je ekstaza, levitacija, stigme itd.
Pijo XII dao je vrstan primjer takve razboritosti 1940. godine prilikom kanonizacije Gemme Galgani. Obazrivo je izjavio da potvrðuje autentiènost njezine svetosti, ali ne po odreðenim tjelesnim fenomenima dokazanim u njezinom životu, nego baš usprkos njima, ne oklijevajuæi da ih poveže s odreðenim neurotiènim tendencijama. Ne postoji jasniji naèin da se kaže kako su ta dva aspekta razlièita.
Razboritost Crkve leži i u inzistiranju pravljenja razlike izmeðu karizmi, koje posveæuju primatelja, èineæi ga ugodinim Bogu (što je znaèenje klasiènog latinskog izraza gratum faciens), i karizmi èiji je izravni cilj dobrobit zajednice, njezina izgradnja u konstruktivnom smislu ‘podizanja èitave zajednice’. Ovi drugi darovi nužno ne posveæuju njihova primatelja niti posrednika. Oni se daju zabadava (gratis datae) za upotrebu koja transcendira osobu i s ciljem da služi zajednici na sasvim odreðen naèin.


Izbjeæi zbrku

Da bi potkrijepili nadnaravnu interpretaciju fenomena padanja, neki od njegovih zagovornika navode mistiène ‘analogije’, koje, prema njihovom gledištu, pripadaju istoj vrsti fenomena. Sukladno tome usporeðuju ‘poèivanje u Duhu’ sa spokojstvom duše ili èak molitvom smirenosti (stupnjem kontemplativne molitve, op. prev.). No mora se jasno kazati da govorimo o dvjema potpuno drugaèijim razinama iskustava: poèivanju u Duhu i spokoju duše.
Evo što sv. Franjo Saleški piše o spokoju duše:
«Duša koja se sama u sebi toliko sabrala u Bogu ili pred Bogom, èesto postaje toliko pažljiva prema dobroti svojega najmilijega da joj se èini kako njezina pažnja nije uopæe nikakva pažnja. Tako jednostavno i nježno ona dolazi od nje. Slièno biva i kod nekih rijeka. One teku tako tiho i tako ravno da oni koji ih gledaju ili koji njima plove, stjeèu dojam da ni ne vide ni ne èuju da se uopæe išta mièe, zato što se ne vidi ni najmanje talasanje, ni micanje. Taj dragi mir duše sv. Terezija od Isusa zove ‘molitvom mira’, a ta se jedva razlikuje od onoga što ona zove ‘san duševnih moæi’, ako sam je ja dobro razumio» (Teotim, knjiga VI, poglavlje 8).
Usporedimo li spokoj duše s ‘poèivanjem u Duhu’, odmah uoèavamo da su to potpuno razlièita duhovna iskustva i da ih jedino povezuju sliène rijeèi ‘spokoj’ i ‘poèivanje’


Razlike

«Poèivanje u Duhu» takoðer se opisuje i kao molitva smirenosti. Upitan na moju zamolbu, irski karmeliæanin o. Christopher O’Donnell, profesor mistiène teologije, odgovorio mi je ovako:
«Molitva smirenosti može biti u razlièitim oblicima. Može biti tamna ili svjetla. Njezini opisi mogu biti varljivi. Nadalje, lako se može pobrkati molitvu sabranosti, koja se više ili manje dogaða u treæoj prostoriji duhovna tvrðava ili zamka duše, s molitvom smirenosti, posebno kod onih koji koji nemaju veliko iskustvo u molitvi smirenosti.
Pretpostavljam da se problem može ukratko ovako izraziti: što se postiže kad se kaže da je ‘poèivanje u Duhu’, kad je autentièno, nalik molitvi smirenosti?
Nema preèica prema visokoj posveæenosti i stalno primanje molitve sabranosti nužno pretpostavlja visoku svetost i veliku èistoæu srca. To je upravo tako jer ljudi nisu spremni dopustiti da im se srca oèiste pa im Gospodin ni ne daje tu milost.
Mogu li postojati izuzeci?
Naravno, ali ne vidim da postoji ijedan uvjerljiv dokaz koji bi sugerirao da je ‘poèivanje u Duhu, kad je autentièno, molitva smirenosti. Razlikovanje razlièitih razina molitava obièno ukljuèuje provjeru na temelju opæeg životnog obrasca odreðene osobe. Tradicija je tu vrlo stroga. Tako Terezija ispituje rast u poniznosti, bratskoj ljubavi i povlaèenju. ‘Poèivanje u Duhu’ ima preèesto tendenciju da ostane bez trajne promjeneako se podvrgne provjeri šest mjeseci kasnije (Privatno pismo od 20. listopada 1982.godine).


Prosudba velikih mistika

Veliki mistièari, naroèito dvoje crkvenih nauèitelja – sv. Terezija Avilska i sv.Ivan od Križa, osjeæali su se primoranima da više puta daju izjave o tome kako su njihova mistièna iskustva utjecala na njihovo tijelo. Premda razlièitih temperamenata, oboje su bez sumnje imali ozbiljnu suzdržanost prema uèenicima koji su bili skloni preuvelièavati ove usputne fenomene.

Terezija Avilska:
Tako sv. Terezija u knjizi Osnuci ovo piše o tjelesnoj slabosti i nesvjestici tijekom molitve:
«Možda æete me pitati kakva razlika postoji izmeðu otupjelosti i ushita jer su oba ta stanja naizgled jednaka. To nije nerazumno reæi, ali je nepravilno. Ushit, ili sjedinjenje s Bogom, traje kratko vrijeme, a korist od njega je neizmjerna. Ostavlja u duši velike tragove i duša ostaje okupana nutarnjim svjetlom. Tu razum nièemu ne služi. Gospodin sam djeluje na volju. U onom drugom sluèaju sve je potpuno drukèije. Tijelo je zarobljeno, ali razum, pamæenje i shvaæanje ostaju slobodni. Meðutim, njihovo je funkcioniranje smuæeno, i ako su sluèajno zaokupljeni nekim predmetom, ustrajat æe sve vrijeme u tome. Mislim da duša nema nikakve koristi od ove tjelesne slabosti … Dakle, savjetujem starješicama da uèine sve potrebne napore da sprijeèe te duge nesvjestice, jer po mom mišljenju one ne èine ništa drugo nego paraliziraju sposobnosti i osjetila i prijeèe ih da ispune zapovijedi duše» (Sv. Terezija Avilska, Osnuci, poglavlje 6).

Ivan od Križa:
U Usponu na goru Karmel sv. Ivan od Križa pita se koja bi se vrijednost trebala pripisati odreðenim fenomenima, koji djeluju na ‘naša tjelesna osjetila’, kao što su ‘viðenja osoba iz drugoga života, èujenje ‘neobiènih rijeèi’, osjeæanje ‘miomirisa’, ‘prekrasnih okusa’ i sliènih osjetilnih utisaka, koji se primaju u mistiènim stanjima, i o tome kaže:
I treba znati da, premda sve ove stvari mogu tjelesnim osjetima biti dane od Boga, èovjek ne smije nikad biti siguran, niti pristajati na njih, paèe treba ih se apsolutno kloniti i ne samo ne željetiih nego ih ni ispitivati da li su dobre ili zle, jerveæ zato što su izvanjske i tjelesne znak je da je manja sigurnost da dolaze od Boga. Zaista je redovit i više vlastit Bogu naèin da se podaje izravno duhu, i tada je za dušu veæa sigurnost i veæa korist – radije nego li da se podaje osjetima, u kojima obièno stoji velika opasnost zbog zabluda, ukoliko tjelesni osjet u nadnaravnim milostima, koje prima, hoæe da sudi o duhovnim stvarima, držeæi da su onakve kako ih on opaža, dok su one toliko razlièite od toga koliko se tijelo razlikuje od duše i osjet od razuma. Osjeti su odviše u neznanju gledom na duhovne stvari, više nego li živinèe gledom na razumske. Stoga se veoma vara onaj koji te stvari cijeni, te se stavlja u veliku opasnost da bude prevaren: u najmanju ruku bit æe sprijeèen da napreduje u duhu.
Daljnja napomena sv. Ivana od Križa može se korisno primijeniti na fenomen o kojem ovdje govorimo: Tjelesno viðenje i utisci svih drugih osjetila, kao i bilo koja druga nutarnja saopæenja, ako su od Boga proizvode u samom èasu kad se doživljavaju svoj prvi uèinak u duhu i ne puštaju duši vremena da se odluèuje hoæe li ih primiti ili neæe. Jer kao što Bog te stvari daje na nadnaravan naèin, bez posebne pažnje i djelovanja duše, tako bez njezina djelovanja Bog uzrokuje i uèinak koji je namjeravao … kao što kad bismo na golu osobu bacili vatru, ništa joj ne bi koristilo to što bi se ona htjela, ili se ne bi htjela opeæi, jer bi vatra nužno proizvela svoj uèinak» (Sv. Ivan od Križa: ‘Uspon na goru Karmel’, knjiga II, poglavlje 11.)

Otac de Grandmaison:
Prije kraæeg vremena otac de Grandmaison, S.J. napisao je nekoliko redaka, koji su vrijedni i za naše doba kao poziv na razboritost. Premda o njima ne možemo govoriti da upuæuju na zabranu, poput crvenog svjetla na semaforu, oni svakako služe kao žuto svjetlo ili upozorenje:
«Ekstaza – a ovdje koristim tu rijeè u ogranièenom smislu fenomena inhibicije, privremene neosjetljivosti, nepomiènosti i zgrèenosti mišiæa, iz èega proizlazi stanje ukoèenosti, djelomièno oslobaðanje od zakona gravitacije, te automatski govor i geste – niti su privilegija niti pak moæ nekom udijeljeni. Radi se o cijeni koji mistièari plaæaju za svoju ljudsku slabost. Prema tome, ona se može ponoviti ili, još preciznije, izazvati razlièitim naèinima. Postoje naravne nesvjestice zbog slabosti, zbog naglašenog koncentriranog razmišljanja, ili pretjeranih napora da se èovjek sjedini s Bogom. Postoje takoðer demonske, patvorene i patološke ekstaze, koje su morbidni plodovi prijevare, histerije ili èak gutanja otrova poput valerijane» (Henri Bremond: Historie litteraire du sentiment religieux en France,vol.II: ‘L’invasion mystique’, Paris,p. 591).
Sada treba dalje i dublje nastaviti s našom analizom. Naime, prethodna poglavlja ovog drugog dijela ni na koji naèin ne pružaju potpuni odgovor na ova znaèajna pitanja, nego jednostavno pokazuju da veæina svetopisamskih i mistiènih referencija, koje smo prouèili, a priori ne podupiru tvrdnje nekih da fenomen padanja pripada dugoj kršæanskoj tradiciji.

KARDINAL SUENENS

"Naðe milost u pustinji narod koji uteèe maèu: Izrael ide u svoje prebivalište. Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vjeènom ljubim te, zato ti saèuvah milost. Opet æu te sazdati, i bit æeš sazdana, djevice Izraelova. Opet æeš se resit' bubnjiæima, u veselo kolo hvatati. Opet æeš saditi vinograde na brdima Samarije: koji nasade posade, oni æe i trgati. Jer dolazi dan te æe stražari vikati na brdu efrajimskom: 'Na noge! Na Sion se popnimo, k Jahvi, Bogu svojemu!'"

Prispodoba o kukolju postoji samo u Matejevu evanðelju. U njoj opažamo dva razdoblja prenošenja i primjenjivanja: vrijeme Isusovo i vrijeme Matejeve Crkve. Povijesni Isus njome je želio protumaèiti svojim teološkim protivnicima zašto propovijeda i u postupcima odražava blagost Božju prema ljudima: u zemaljskom proputovanju nikad nije kasno obratiti se Bogu. Matejeva Crkva njome je htjela pozvati da krštenici ne podliježu panici i provokacijama opažajuæi žalosnu èinjenicu zla u vlastitim redovima.

"Kraljevstvo je nebesko kao kad èovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi" (r. 24). Inicijativa dolazi od Boga njegova njiva, njegovo sjeme, i to dobro sjeme, on sije. Ljudi ne mogu svojim mudrolijama ili zlobom raspolagati Božjim kraljevstvom, ne mogu njime manipulirati. "Dok su njegovi ljudi spavali, doðe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode" (r. 25). Isus se ovdje oslanja na èinjenicu neprijateljstva i zavisti meðu galilejskim seljacima njegova vremena. Nijedan se usjev nije mogao tako èuvati da ptice ne zobaju zasijano sjeme ili da neprijatelji ne zasiju po veæ ureðenoj njivi nešto suprotno od željenog. Time Isus u svojoj realnosti nagoviješta da nema idealne ljudske i vjernièke zajednice, da se zlo ne može iskorijeniti ljudskom silom.

Sluge u retku 27 reagiraju panièno: "Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao po svojoj njivi? Odakle onda kukolj?" "Neprijatelj èovjek" iz r. 28 bit æe u r. 38 protumaèen kao "sinovi Zloga". Zli - grèki ho poneros - jest Sotona, protivnik Boga i ljudi. I ovdje vidimo realnog Isusa koji ne zatvara naivno oèi pred èinjenicom zla u svijetu. Zli postoji i u svom se djelovanju služi ljudima koji toga ne moraju uvijek biti svjesni.

Zabranjujuæi èupati kukolj u vremenu rasta gospodar u ovoj prispodobi pokazuje da mu je stalo do rasta. Ako je "njiva svijet" a "dobro sjeme sinovi Kraljevstva" (r. 37), dužnost je Isusovih sljedbenika da pridonose rastu Kraljevstva u ovom i ovakvom svijetu. Korijenska sraslost pšenice i kukolja pokazuje da nejaka pšenica može i treba ojaèati, ali i da je krhka, lomljiva. Za Matejevu Crkvu to je važna Isusova opomena. Nitko ne može biti previše siguran za svoju ustrajnost u dobru niti grešno siguran u trajnu odbaèenost i neobrativost onih koji sada izgledaju kao kukolj. To podsjeæa na Krstiteljev poziv farizejima: "Donosite plodove dostojne obraæenja!" (Mt 3, 8).

Reci 36-43 alegorizirana su primjena prispodobe o kukolju koja više odgovara vremenu misijskog djelovanja u Matejevoj Crkvi nego povijesnoj situaciji u Isusovu ministeriju. Matejevi krštenici i crkveni predstojnici bili su èesto zastrašeni otkriæem glumljenog obraæenja u vlastitim redovima. Patili su od pojave zlih u Crkvi i pitali se kakav smisao ima naše pastoralno djelovanje ako ne možemo biti zbiljski sveta Crkva Kristova. Matej odgovara oslanjajuæi se na Isusovu prispodobu: Isusovi sljedbenici trebaju ustrajno zasaðivati kraljevstvo Božje u njivu koja je cijeli svijet, makar i opažali zlo u tom svijetu ili u vlastitim redovima. O eshatonskoj žetvi zavodnici i bezakonici bit æe baèeni u oganj vjeèni, a pravednici æe zasjati poput sunca u kraljevstvu Oèevu. Ovom razraðenom primjenom Matej je takoðer želio opomenuti nestrpljive pripadnike Crkve da nikoga ne osuðuju prije eshatonske žetve.

Spremni da nasljedujemo Božju strpljivost prema grešnicima, danas prihvaæamo odgovornost za osobni rast u kraljevstvu Božjem i zalaganje za rast Božje stvari u svijetu. U isto vrijeme, ovom misom zahvaljujemo Bogu što nas nije išèupao iz njive svijeta, nego nam daje novu šansu.

KTA

KARIZMATSKA OBNOVA U CRKVI

I danas nakon tridesetak godina postojanja Katolièkog karizmatskog pokreta, vjernici se èesto pitaju što je to. Zato smo zamolili mr. sc. Ivu Paviæa, OFM, našeg poznatog karizmatika, da za èitatelje Rheme odgovori na neka goruæa pitanja koja se tièu Karizmatske obnove i pojasni neke temeljne pojmove.



Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti?

RHEMA: Možete li nam reæi nešto o najranijim poèecima kariz matskog pokreta u Crkvi?

Fra IVO: Prvi karizmatici bili su Korinæani. Imali su brojne duhovne darove Duha Svetoga. U povijesti Crkve poznat je karizmatski pokret iz II. stoljæa, montanizam, koji se slomio zbog sukoba i napetosti izmedu hijerarhijskog i karizmatskog shvaæanja Crkve. Duh Sveti djelovao je u Antunu, pustinjaku kad je osjetio poziv da napusti svijet i pobjegne u samoæu. Taj je izazov urodio divnim pokretom pustinjskih otaca. Zapadno benediktinsko monaštvo, nakon pada Zapadnog rimskog carstva, karizmatski je oblik života koji živi evanðeosku radikalnost. Monaštvo se ne suprotstavlja strukturi lokalne Crkve, nego se u nju ukljuèuje. U 12 i 13. stoljeæu Duh je Sveti izazvao silnu revoluciju unutar Crkve. Prosjaèki redovi, karmeliæani, dominikanci, franjevci i drugi, ostavljaju neizbrisiv karizmatski trag u povijesti Crkve. Svi velikani Duha iz 15. i 16. stoljeæa kao što su Terezija Avilska, Ivan od Križa i Ignacije Loyolski bili su karizmatici. Oni su bili optuživani zbog
otvorenosti Duhu. Svakako treba spomenuti sporne pokrete kao što su bili: valdenzi, amoriæani, jaochimiti, apostolska braæa, duhovnjaci, fratièeli, beguini i Božji prijatelji. Svi su ti pokreti suzbijeni zbog neslaganja s Crkvom. U 20. stoljeæu, zajedno s redovnièkim kongregacijama novijeg datuma, svjedoci smo nastanka svjetovnih instituta s laicima Bogu posveæenima u svijetu. U novije vrijeme ponovio se karizmatski pokret.

RHEMA: Što je dovelo do karizmatske obnove danas i što ona želi dati Crkvi?

Fra IVO: Dat æu tri kratka odgovora. Do Katolièke karizmatske obnove (KKO) došlo je zbog teorijskog i praktiènog ateizma u srcima i umovima ljudi. Herbert Muhlen, sudionik II. Vatikanskog sabora rekao je: "Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti? Božja su vremena i èasovi! I dao je odgovor i dat æe ga još više!" KKO je sastavni dio Crkve.
To nije, kao što neki misle, paralelna institucija u Crkvi, sekta, „crkva u Crkvi"- naprotiv, ona je blago Crkve. Ona ne želi dati Crkvi ništa nova veæ je podsjetiti da se koristi onom snagom koju ima. KKO želi pouèiti mlade kako æe primiti sakrament krizme uèinkovito i pouèiti veæ krizmane kako æe doživjeti osoban susret s Isusom, kroz osobno predanje. Kad bi sakmmenat Krize bio uèinkovit, smatram da bi nestalo potrebe za Katolièkom karizmatskom obnovom i molitvenim zajednicama.

Na poèetku nisam razumio ni prihvatao obnovu u Duhu

RHEMA: Koliko ste dugo ukljuèeni u KKO i kad ste se prvi put susreli s karizmaticima?

Fra IVO: Aktivno sam ukljuèen više od devet godina. Kroz to sam vrijeme slušao svjetske i domaæe karizmatike, bio na njihovim seminarima, sudjelovao na razlièitim susretima, konferencijama i slièno. Uz to sam i sam vodio seminare, duhovne obnove, duhovne vježbe, molitvene susrete, osnivao molitvene zajednice itd. Katolièke sam karizmatike prvi put susreo u Camberri, u Australiji. Bio sam student teologije. Slušao sam ih kako glasno pjevaju i slave Boga u jezicima. Na upit jedne èasne sestre franjevke što mislim o tome kao teolog, odgovorio sam samouvjereno da „to nije s Božje strane" Dakle, na poèetku nisam razumio ni prihvaæao obnovu u Duhu. Bio sam racionalist i jedan od onih umišljenih teologa. Sreæom, poslije sam promijenio mišljenje.


RHEMA: I kako ste prihvatili KKO? Je li netko utjecao na vas?

Fra IVO: Obnovu u Duhu oduševljeno sam prihvatio na duhovnom seminaru u Sarajevu koji je vodio p. Rufus Pereira. On je bio istinski Kristov svjedok. Stekao je u Rimu dva doktorata: jedan iz filozofije i jedan iz biblijske teologije. Uz to je vješt govornik. Potpuno je zahvaæen Kristom. Govorio je u snazi Duha. Puno su mi pomogle i duhvne vježbe sv. Ignacija Loyolskog u šutnji koje sam obavio, i koje i danas obavljam u svakodnevnom životu. One su mi pomogle da više ne sumnjam i da se ne opirem Duhu. Kasnije sam upoznao i mnoge sveæenike, èasne sestre, Bogu posveæene laike i druge osobe ukljuèene u KKO. Mnogi su od njih imali darove Duha Svetoga: dar jezika, proroštva, tumaèenja jezika, vizije, dar spoznanja, ozdravljanja... To me još više ohrabrilo da napravim "skok u vjeri" prema toj struji milosti. Danas stalno Bogu zahvaljujem na tom daru.

RHEMA: Je li bilo otpora u poèetcima vašega djelovanja?

Fra IVO: Bilo je jako puno otpora. Nedostatak podrške i povjerenja od mojih kolega, bez potpore od onih èiju sam potporu oèekivao. Rekao bih da se taj otpor i protivljenje danas pojaèava. Isus je sam rekao da æemo biti progonjeni zbog njegova Imena. A sveti nas je Pavao na to upozorio kad je rekao u poslanici Timoteju 3,1-7: "U posljednje æe doba nastati teška vremena, jer æe ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovaèi, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez
ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude umjesto Boga. Oni æe saèuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile". Zar ne živimo u takvim vremenima? Mi kršæani treba da izabiremo uvijek ono što je "teže' i naviještamo Radosnu vijest, Isusa Gospodina, i u nezgodno vrijeme...Postoie 23 papinska dokumenta upudena karizmaticima

RHEMA: Službena je Crkva odobrila KKO. Kako znamo, mnogi karizmatici u svijetu doživljavaju nerazumijevanje, pa èak i odreðene zabrane i progone...

Fra IVO: Katolièka karizmatska obnova odobrena je od Crkve, sa svim elementima „u paketu": slavljenje Boga, dar jezika i tumaèenje jezika, dar lijeèenja i èudesa, dar spoznanja i mudrosti, molitva oslobaðanja i iscjeljivanja itd. Sjedište je u Rimu. Pavao VI., Ivan XXIII., Ivan Pavao II., kao i sadašnji papa Benedikt XVI. potvrdili su Katolièku karizmatsku obnovu. I kardinal Vinko Puljiæ u nas u BiH-a odobrava KKO na podruèju svoje nadbiskupije. Ako bi neki crkveni dostojanstvenik htio lokalnu crkvu izuzeti i zabraniti KKO, morao bi tražiti posebno dopuštenje Vatikana. Iz toga slijedi da oni koji progone karizmatike trebaju pokazati dokument Svete Stolice kojim se njihova lokalna Crkva izuzima. A ko nema takvog dokumenta, karizmatici se mogu bez posebnog odobrenja nesmetano ukljuèiti i angažirati u Katolièku karizmatsku obnovu.

RHEMA: Možete li nam možda reæi što su pape govorili o Katolièkoj karizmatskoj obnovi?

Fra IVO: Prigodom treæeg karizmatskog kongresa održanog 19. svibnja 1975. godine u Rimu papa Pavao VI. rekao je da je Obnova u Duhu šansa za Crkvu i za svijet" te da u njoj vidi èudo Duhova jer Duh Sveti posveæuje ljude i daruje im svoje karizme. On je istaknuo da Crkva mora postati "karizmatska i pneumatièka". Ivan Pavao II. tvrdio je da je karizmatski pokret dar Duha Svetoga Crkvi i da je upravo danas najveæa potreba Crkve - Duh Sveti, te da je Obnova u Duhu sreæa za
Crkvu i svijet, pa prema tome i glavni oslonac za treæe tisuæljeæe. Postoje 23 papinska dokumenta upuæena karizmaticima. Benedikt XVI. danas istièe njegovu vitalnost kao jedan od putova prema Bogu. U jednoj svojoj propovijedi rekao je sveæenicima da s ljubav1ju gledaju na KKO jer je utemeljitelj Obnove Duh Sveti.

RHEMA: Mnogi sveæenici, Bogu posveæene osobe i laici, od kojih su neki zaista revni za Gospodina, ne mogu, prihvatiti Katolièku karizmatsku obnovu. Zašto je tako?

Fra IVO; Nisu doživjeli iskustvo krštenja u Duhu. Njih Bog ne može iznenaditi. Ne osluškuju njegove poticaje i govor u srcu.Nedostatak poniznosti, poslušnosti, èistoæe, žive vjere, to je velik razlog odbijanja KKO. Mnogi misle da su na pravom putu jer su uèeni, naèitani... i da je to dovoljno. Isus je govorio da je "ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.' Stariji o tome nisu ništa uèili na bogosloviji, pa zbog toga ne prihvaæaju Obnovu u Duhu kao ni bilo kakve druge pokrete Duha koji puše gdje hoæe. Oslanjaju se na vlastite snage. Dakle - neznanje! Veæina onih koji se opiru karizmatskoj obnovi nemaju svoga duhovnog voðu, ispovjednika, kao ni osoban odnos s Bogom. Problem je i teologija koja je sterilna i koju treba proèistiti. No ipak treba reæi da je najveæi razlog neprihvaæanja Karizmatske obnove RACIONALIZAM u glavama mnogih, koji
najviše ubija vjeru i ljubav, jer u njemu nema pobožnosti ni molitve. Jedan je kršæanski mistik rekao da RACIONALIZAM pripravlja put Antikristu. Racionalisti se moraju susresti s Bogom u svom srcu da bi mogli prihvatiti KKO.


KKO - LIJEK PROTIV ŠIRENJA SEKTA I PRAZNOVJERJA


RHEMA: Fra Ivo, koji su plodovi, kojima ste vi svjedokom, a koje donosi KKO?

Fra IVO: Ima ih jako puno. Ozdravljaju obitelji i cijele župe. Oslobaðaju se plodovi Duha Svetoga: mir, ljubav, radost, blagost. Mnogi su rekli da su susreli Isusa prvi put iako ga nisu vidjeli fizièkim oèima, vcæ oèima srca. Oèituju se darovi kao npr. dar jezika, ozdravljanja, èudesa, proroštva... Budi se veæa svijest o postojanju sotone i zla u svijetu i o pozivu na duhovnu borbu. U srcu imamo veæu želju živjeti sakramentalnim i svetim životom. Raða se želja za istinskim jedinstvom kršæana i služenjem drugima s više ljubavi. Nestaje tjeskoba i sumnja, pesimizam, nezadovljstvo. Raða se želja za duhovnim vodstvom i duhovnim rastom. Svjedok sam da su mnogi dobili zvanje za posveæeni život i sveæeništvo. KKO je usmjerena prema obnovi cijele osobe. Karizmatski pokret znak je moæne prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi. To je lijek protiv širenja sekta i praznovjerja.

RHEMA: Kad (karizmatik) sveæenik polaže ruke na vjernike, i dok se moli nad njima, veæina ljudi padne na leða. Neki to komentiraju kao padanje u trans, ili nesviiest, ili da ljudi to samo glume. Objasnite nam taj fenomen?Što se zapravo dogodi da ljudi padnu kad sveæenik na njih položi ruke?

Fra IVO: Duh Sveti želi u nama nešto napraviti. Njegovo je djelovanje kadikad tako snažno da klonemo. Rijeè je o duševno-tjelesnom odgovoru na molitvu. Kad èovjek prestane misliti na sebe, te se preda djelovanju Duha Svetoga, Duh može dublje zahvatiti u njegovo srce. Možemo to nazvati'poèivanjem u Duhu; 'padanjem pod silom Božjom!, 'slatko nasilje'. Netko poèiva u Duhu stojeæi, ili sjedeæi, a netko padne. To nije ni nesvijest, ni spavanje, ni sugestija, ni trans, ni hipnoza, Èovjek koji poèiva u Duhu potpuno je svjestan svega. Èuje glasove, zvukove, pjesme. Kad govori o tom fenomenu, F. MacNutt istièe: „Kao da Gospodin osobi dadne duhovnu anesteziju: Poèivajuæi u Duhu, osoba je intenzivno usmjerena na Gospodina. Osjeti njegovu blizinu. Tijekom poèivanja u Duhu dogaðaju se mnoga ozdravljenja na fizièkoj, duhovnoj i duševnoj razini, lijeèenje unutarnjih rana, obraæenja, dar kajanja i razlièiti blagoslovi. Mnogi su svjedoèili da su u trenutku poèivanja u Duhu u svome tijelu osjetili vatru, trnce i toplinu u rukama. Duh Sveti tada sigurno nešto radi u duši. Milijuni ljudi iskusiti su blagodat poèivanja u Duhu.

RHEMA: Vas èesto pojedini sveæenici, biblièari, optužuju da u svojim nastupima govorite o ðavlu da ga vidite u svemu? Je li to istina?

Fra IVO: To su neozbiljne i neistinite izjave. Vjerujem da postoji ðavao. Nastojim svijetu reæi što Biblija i tradicija Crkve uèi o ðavlu i kako se danas obraniti od njega. Obièno oni koji ðavla ne vide nigdje, niti pouèavaju svijet o njegovim zamkama, taktikama, kako djeluje, meni prigovaraju da ga vidim svugdje i da ga èesto spominjem. Više od svega naglašavam ljubav i snagu Božju, i snagu Imena Isusova u kome pobjeðujemo. Sve moje molitve usmjerene su na to da Isus pobijedi svako zlo, da èovjek bude oèišæen od grijeha, osloboðen od ðavolskih zamki, izlijeèen od rana, jer nakon toga, primivši krštenje u Duhu, postaje dobar vojnik Isusa Krista, može se otvoriti njegovu poslanju i svjedoèiti za Krista.


PROPOVIJEDATI, LIJEÈITI, OSLOBAÐATI OD ZLIH DUHOVA

RHEMA: Isus u Novom Zavjetu kaže:"Tko vjeruje u me, i on æe èiniti djela koja ja èinim. Èinit æe i veæa" (Iv 14,12-14). Zar ne bi to trebao biti put Crkve?

Fra IVO: Dok je hodao zemljom, u tri godine javnog djelovanja, Isus je propovijedao blagu vijest svaki dan, po selima i gradovima, od jutra do mraka lijeèio bolesnike i oslobaðao ih od zlih duhova. Tu je vlast predao apostolima, kasnije sedamdeset dvojici uèenika i napokon nama. Apostoli i uèenici èinili su iste stvari kao i Isus. Dramatièna obraæenja u poganskom Rimskom carstvu posljedica su brujnih ozdravljenja i osloboðenja od zlih duhova, koja su se dagaðala u Isusovo
preslavno Ime. Danas narod posebno voli sveæenike koji nastavljaju to trostruko poslanje. Nije dovoljno samo propovijedati, veæ u ime Isusovo lijeèiti i oslobaðati od zlih duhova. Sveci su tako lijeèili molitvom.

RHEMA: Možete li nam navesti primjere pojedinih svetaca koji su lijeèili po molitvi u Isusovo ime?

Fra IVO: Navest æu samo neke koji su osobito lijeèili od fizièke bolesti. Jako su popularni i poznati u svijetu braæa muèenici - lijeènici, sveti Kuzma i Damjan. U njihovim životopisima stoji da su po molitvi lijeèili slijepe, gluhe, nijeme, gubavce, hrome, opsjednute. Zatim sveti Blaž koji je lijeèio ljude i životinje. Danas ga zazivamo kod bolesti grla. Život svetog Franje obilovao je brojnim èudesnim ozdravljenjima. Nadaleko je poznat i omiljen sveti Antun Padovanski. Veæ za života zvali su ga èudotvorcem. Gospodin je potvrdio njegov apostolat brojnim èudesima i ozdravljenjima. Imao je veliku suæut prema narodu. U XV. stoljeæu sveti je Rok èinio mnoga èudesa u Francuskoj i Italiji. U bolnicama je molio za bolesne od kuge. Na prijelazu u XX. stoljeæe poznat je blaženi brat Andrija iz Montreala koji je lijeèio bolesnike po zagovoru svetog Josipa. U Crkvi postoje brojne štake koje su bolesnici ostavili. One vise iznad oltara kao svjedoèanstvo da ih je Isus izlijeèio. Danas ozdravljenja i èudesa koja su èinili sveci racionalisti proglašavaju legendama.

RHEMA: Mnogi mladi nakon sakramenta potvrde napuštaju Crkvu? Zašto je tako?

Fra IVO: Krizma je sakrament zrelosti i kršæanske odgovornosti. Bog nam je dao taj sakramenat da ne "mucamo" u svojoj vjeri veæ da budemo Kristovi svjedoci u svijetu. Po tom sakramentu kršæanin postaje zreo da bude kvalificiran i angažiransvjedok Krista i Crkve. Žalosno je da su mnogi krišæani nakon krizme postali Jehovini svjedoci. Mnogi miadi danas nakon krizme sveèano neformalno napuštaju Crkvu. Oni kažu: "Obavili smo krizmu", a nisu donijeli svjesnu odluku da pripadaju Isusu.
Sakramenti nisu ustanovljeni da se obave, veæ da se od njih živi. Nedavno je Slobodna Dalmacija objavila èlanak kako su krizmanici nakon krizme razbijali izloge, lupali lokale, divljali po gradu, demolirali autobuse. Kad se govori o krizmi, statistike u svijetu su poražavajuæe.

KRIZMANICIMA SE NE PRENOSI ŽIVI PRIMJER VJERE

RHEMA: Tko je odgovoran za neuèinkovitost sakramenta potvrde?

Fra IVO: Prvo æu reæi da mi sveæenici i svi koji radimo u pastoralu èesto vjernike samo sakramentaliziramo, ali ne evangeliziramo. Idemo za tim da po svaku cijenu prime sve sakramente, a s druge strane ne radimo dovoljno na tome da se zaljube u Isusa i da mu predaju svoje živote. Oni koji žele raditi drugaèije, obièno su ismijani i progonjeni. Znam to iz osobnog iskustva, iz predavanja vjeronauka u školama. Više puta sam bio izbacivan iz škole upravo zbog toga. Svi smo odgovorni što mladi nakon krizme ne postaju praktièni vjernici. Najprije društvo u kojem živimo. Mediji su u nas još uvijek antikatolièki raspoloženi. Duh komunizma još je u mnogim glavama. Zatim su odgovorni roditelji i kumovi jer krizmanicima ne prenose živi primjer vjere. A onda odgovornost leži na župnicima, vjerouèiteljima, redovnicama, svima koji rade u pastoralu, i na onima koji podjeljuju taj sakramenat. Velik problem je i to što oni koji priprmaju krizmanike nisu susreli lsusa osobno,
tako da priprema za krizmu obièno proðe više izvanjski.

RHEMA: Što možete poruèiti sveæenicima, vjerouèiteljima, redovnicama, roditeljima, kumovima i svima onima koji pripremaju mlade za sakrament potvrde?

Fra IVO: Da budu zapaljeni Duhom Svetim. Jer kako su to lijepo rekli mnogi sveci: samo zapaljeni Duhom mogu paliti, samo oduševljeni za Isusa mogu druge oduševljavati, i samo oni koji su zaljubljeni u Isusa i koji ga nose u svome srcu mogu postæi da ga i drugi uzljube. Onaj tko je zaljubljen u Isusa, najveæi je bogataš. Našao je najdragocjenije blago. Njihova je dužnost da pripreme mlade da svjesno, slobodno potvrde u sv. potvrdi ono što su veæ primili kao djeca u
krštenju - Duha Svetoga. Kod priprave je važno krizmanicima protumaèiti ne samo sedam darova Duha, veæ i darove o kojima govori Pavao u svojim poslanicama, osobito Korinæanima 12.

RHEMA: U zadnje vrijeme mediji, osobito televizija, prilikom najava gostovanja razlièitih umjetnika/glazbenika, slikara i dr. rabe izraz karizma. Mnogi naši vjernici, a osobito oni koji su doživjeli obraæenje na seminarima Obnove u Duhu pomalosu zbunjeni time. Stoga vas molimo da nam objasnite što su karizme Duha Svetoga?

Fra IVO: Karizme su posebni darovi Duha iako je Duh Sveti prvi dar jer po njemu smo povezani s Ocem i Sinom. (usp. Iv 14,16). One su dar dan svakome na korist svih. Pojam karizma dolazi od grèke rijeèi charis, što znaèi milosni nezasluženi dar."Karizma je besplatan dar ili talent Božji dan vjerniku koji služi izgradnji Crkve kao tijela Kristova (Enciklika II. vatikanskog sabora Lumen gentium 12). Redovita karizma prenosi se sakramentima, dok izvanrednu daje Duh Sveti za
odreðenu misiju tj. kao pomazanje za služenje drugima i za spasenje drugih. Bog je uvijek može povuæi. Sveti Pavao govori o devet darova: dar jezika, tumaèenje jezika, dar proroštva, mudrosti, spoznaje, razlikovanja duhova, ozdravljanja, èudesa,vjere (tKor 12). Kad govori o karizmama, Drugi vatikanski sabor istièe: "Duh Sveti posveæuje, vodi i izgraðuje narod Božji ne samo preko sakramenata i svetih otajstava, nego i dijeli svakom pojedinom vlastite darove kako se njemu sviða"
(Lumen gentium 12). Nadalje, Koncil istièe da biskupi trebaju prepoznati karizme koje imaju pojedini vjernici. Naime, svaki pojedini kršæanin ima svoju karizmu. Sveti Pavao to potvrðuje kad kaže: ja bih htio da svi budu kao ja; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav (1 Kor 7,7). Papa Benedikt XVI. istaknuo je: „Karizme mogu pokatkad biti nezgodne: ali institucija treba biti pozorna da ih ne ugasi ili uguši"

KREPOSTI I KARIZME

RHEMA: Možete li nam objasniti razliku izmeðu kreposti i karizmi?

Fra IVO: Postoje tri ulivene kreposti koje smo dobili na krštenju. To su vjera, ufanje i ljubav. Dobili smo ih izravno od Boga za svoju izgradnju, za svoje osobno posveæenje i spasenje. Kroz njih možemo ljubiti Boga i bližnjega. One se mogu razvijati kroz sakramentalan život. Kreposti nam pomažu da produbimo svoj odnos s Bogom, da mu se pribiižimo. Dok su karizme koje smo veæ spomenuli, a o kojima govori sv. Pavao, dane od Boga ne toliko za vlastitu izgradnju, veæ i za izgradnju Crkve kao tijela Kristova. Preko karizmi možemo druge vraæati prvoj Ljubavi - Bogu. Dakle, Bog nas najprije osposobljava u krepostima, a onda u nama oslobaða karizme veæ dobivene u sakramentima. Kreposti i karizme uzajamno su duboko povezane, iako kreposti trebaju iæi uvijek ispred karizmi. One štite karizmu. Krepost znaèi snagu i ona se odnosi na naviku ili sposobnost osobe, dok karizme po poticaju Duha Svetoga oblikuju, pokreæu i mijenjaju druge. Kreposti su
vesla na brodu koja ga pokreæu vlastitom snagom, a karizme se mogu usporediti s jedrima koje pokreæe vjetar, a vjetar je Duh Sveti „koji puše gdje hoæe i kako hoæe'.

RHEMA: Dar jezika i proroštva èesto je kamen spoticanja di privlaèenja u KKO. Što znaèe za vas osobno i za Crkvu ovi duhovni darovi?

Fra IVO: Veæ više od devet godina molim i slavim Boga u jezicima. To je molitva srca, a ne intelekta. Molitva u jezicima veseli dušu. To je dar koji je Krist obeæao apostolima kao znak koji æe pratiti one koji vjeruju (Mk 16,17). Biblija ga spominje na sedamnaest mjesta. Kad ne znamo što moliti, ili kako valja, Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Po toj molitvi možemo tepati Bogu Ocu, Isusu, da ih volimo. Novi Zavjet govori nam o svrsi dara jezika: Govoriti Bogu, ne ljudima, izgraðivati smog sebe, govoriti o tajnama Božjim. (Usp 1 Kor 14,2). To je "izricanje
neizrecivoga," neiskazivog doživljaja Božje prisutnosti u duši. Rijeèi postaju kao šum "velikih voda", šum "ugodan, skladan, melodiozan!". Takva molitva ima zdrav, osloboditeljski i terapeutski znaèaj. Molitva u jezicima molitva je hvale i poklona, sinovskog predanja i radosti.Kod dara proroštva mora se dobro razumjeti što oznaèava. Za mnoge ljude taj dar znaèi proricanje buduæih stvari, ili dogaðaja. Medutim, on to nije. Njegov stvarni smisao je govoriti pod Božjim vodstvom, ili Božjim nadahnuæem da to svi mogu razumjeti. To je tumaèenje Božje volje u konkretnoj situaciji. Dar proroštva je spoj Božjih i ljudskih elemenata. Stoga je potrebno razluèivanje samih proroštava. Onaj tko prorokuje izgovara rijeèi Božje ljubavi, skrbi, blagosti. Ako proroštvo plaši, ili govori što konkretno treba da èinimo, potrebno je dobro ispitati je li od Boga. Proroštvo je povezano s
naviještenjem Evanðelja, uvjerljivo, snažno, osvaja kratkim i lijepim rijeèima. Proroštvu obièno prethodi molitva u jezicima.

RHEMA: Vi u svojim nastupima èesto govorite o "krštenju u Duhu", "novom izljevu Duha;: Zar nismo veæ jedanput kršteni? Je li rijeè o drugom sakramentu?

Fra IVO: Kad katolici koriste izraz "krštenje u Duhu," obièno misle na preplavljenost Duhom, ili svjesno iskustvo Duha koji je veæ darovan u slavljenju kršæanske inicijacije. Odnosi se na prvotno buðenje sakramentalne milosti i nikako ne znaèi drugo krštenje. Radi se o oživljavanju krsnih voda milosti, koje smo primili na krštenju. Naime, po sakramentu krštenja svaki krštenik dobio je Duha Svetoga, ali ga je potrebno aktivirati da postane aktualan u životu. Za protestante i evangelike krštenje u Duhu Svetom èini novo djelo milosti. Kod nas katolika govori se o djelu "starom" a ipak u praksi dolazi "novo". Govori se o "izlijevanju" Duha koje ne dolazi izvana, nego iznutra poput "žive vode". Duh Sveti je veæ u nama po krštenju, samo ga treba osloboditi. To znaèi: ne radi se o primanju Duha Svetoga, veæ o njegovu oslobaðanju u èovjeku. U svom djelu o Duhu Svetom poznati francuski teolog Rene Laurentin kaže: "Primiti izljev Duha Svetoga zapravo znaèi postati putpuno svjestan prisutnosti Svetoga Duha u vlastitom životu. To je djelo Duha SVetoga koje budi u nama uspavanu snagu i oživljava umrtvljene darove. Krštenje u Duhu "poraða našu vjeru", uèi ufanju i donosi snagu za ljubav.

AKTIVIRANA SNAGA SAKRAMENATA

RHEMA: Kadinal Suenens, kojega je papa Pavao VI. zadužio da vodi brigu o Katolièkoj karizmatskoj obnovi, puno je pisao i govorio o kršenju u Duhu. Ima li nešto posebno u njegovu uèenju?

Fra IVO: Kad govori o krštenju u Duhu, kardinal Suenens istièe: "Èini se sasvim jasno da se u mnogim katolicima karizmaticima obnovila i ponovno aktivirala snaga sakramenata krštenja i krizme. Dogaða se ono što se nije na neki naèin dogodilo kad smo bili potvrðeni. Ne radi se ovdje o novoj krizmi veæ se oslobaða ono što je bilo dobiveno, a zatvoreno je u nama kao u ,"hladnjaku". Sila koju smo primili u krštenju i potvrdi mora izaæi iz hladnjaka, u koji smo je pospremili. U tom smislu može se reæi da Duh Sveti može biti vezan u nama, blokiran, zarobljen u najdubljim dubinama našega biæa
zbog grijeha, nevjere...Krštenje u Duhu aktualizira snagu krsne milosti. Takva aktualizacija milosti susreæe se u Novom zavjetu. U pismu Timoteju apostol Pavao kaže: „Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temeiju proroèanskih izjava, polaganjem ruku starješinskog zbora' (1 Tim 4, 14-15).

RHEMA: Kad ste vi doživjeli krštenje u Duhu, ili novi izijev Duha?


Fra IVO: U duhovnim vježbama, koje sam spomenuo, doživio sam snažan 'novi izljev Duha u duši'. Tada su se oslobodili brojni darovi koje sam veæ primio po sakramentima. Taj kontinuitet izlijevanja Duha i oslobaðanja darova nastavio se sve ove godine. Kad sam osobno prvi put svjesno doživio to iskustvo, Bog je poèeo na poseban naèin djelovati u mom životu. Velika je razlika izmeðu onog života prije krštenja u Duhu i poslije krštenja u Duhu. Radi se o invaziji "Duha na dušu".

RHEMA: Ako je netko kršten u Duhu i ima darove Duha,je li to znak svetosti?

Fra IVO: Ne. Biti kršten u Duhu i imati darove nije povezano sa svetošæu ni s duhnom zrelošæu. Krštenje u Duhu i darovi nam pomažu da imamo vrlo bliz odnos s Duhom Svetim, da brže rastemo u svetosti i da druge dovodimo do svetosti. Oni koji nisu svjesno iskusili milost krštenja u Duhu, puno sporije napreduju u svetosti života. Kroz krštenje u Duhu postajemo osjetljiviji za Duha Svetoga. Slušamo njegove savjete i vodstvo. Nakon doživljaja krštenja u Duhu jedna mi je djevojka
ovako rekla: „Sad istinski vjerujem da Bog postoji, ne onaj koji je jako daleko, veæ koji mi blizak. On je živ. Sad se nalazi u mom srcu". Biti kršten u Duhu ukljuèuje nov i prisniji odnos s Duhom Svetim i s Crkvom. Izrièit znak krštenja u Duhu jest ljubav.

RHEMA: Preporuèujete li neku molitvu prije krštenja u Duhu?

Fra IVO: Kroz krštenje u Duhu Isus oslobaða u nama silu Duha kad mu se u potpunosti predamo. To je njegov dar nama. Prije molitve za ponovni izljev Duha Svetoga dobro je izmoliti molitvu sv. Ignacija Loyolskog:

Uzmi, Gospodine,
i primi
svu moju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraæam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mi je dosta.

Jesmo li kada šutjeli premda smo se htjeli braniti i premda su s nama nepravedno postupali? Jesmo li kada oprostili premda nismo zato primili nikakve plaæe te se naše šutljivo praštanje shvaæalo kao, samo po sebi, razumljivo? Jesmo li kada poslušali ne zato što bismo morali veæ zbog onog Tajnovitog, Šutljivog, Neshvatljivog, kako nazivamo Boga i Njegovu volju? Jesmo li se veæ kada žrtvovali bez zahvale, bez priznanja, èak i bez osjeæaja unutarnje zadovoljštine? Jesmo li kada bili sami? Jesmo li se kada odluèili za nešto potpuno nesebièno iz najunutarnjijeg poticaja vlastite savjesti, tamo gdje ne možemo nikome više reæi, nikome razjasniti, gdje je èovjek potpuno sam te zna da se odluèio za nešto što mu nitko ne može oduzeti i zbog èega je uvijek i vjeèno odgovoran?Jesmo li veæ pokušali ljubiti Boga tamo gdje nismo nošeni valom nikakvog èuvstvenog oduševljenja, tamo gdje nam se sve èini da pored takve ljubavi umiremo; gdje se ljubav ukazuje kao smrt i apsolutno poništavanje; tamo gdje nam se èini da zazivamo prazno i nekoga od koga nema uslišanja; tamo gdje nam se èini da je zapravo posrijedi strašan skok u dubinu bezdana; tamo gdje nam se èini da sve biva neshvatljivo i na prvi pogled besmisleno? Jesmo li kada bili dobri prema èovjeku od kojeg nema nikakvog odjeka zahvalnosti i razumijevanja, i onda kada ni sami nismo zadovoljni osjeæajem ‘nesebiènosti’ ili osjeæajem da smo bili pošteni, itd? Tražimo takva iskustva u svojem životu u kojima se upravo nama nešto takvo dogodilo. Ako ih naðemo, došli smo do iskustva duha i njegova transcedendiranja ‘ovog vremenitog svijeta’.

O iskustvu milosti – Karl Kahner

...
Drevna kršæanska tradicija jednodušno svjedoèi da je Pavao umro muèenièkom smræu te da je muèeništvo podnio ovdje u Rimu. Novozavjetni spisi nam ne donose izvješæe o tome. Djela Apostolska završavaju svoja izvješæa spominjuæi uzništvo apostola Pavla, koji je ipak mogao primati sve one koji bi mu dolazili (usp. Dj 28,30-31). Samo u drugoj Poslanici Timoteju nalazimo ove njegove proroèanske rijeèi: "Jer ja se veæ prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska" (2 Tim 4,6; usp. Fil 2,17).
Ovdje se koriste dvije slike – obredna slika žrtve te slika, iz svijeta pomorstva, popuštanja priveza pri isplovljavanju – koje na diskretan naèin aludiraju na dogaðaj smrti i to okrutne smrti (to se možda jasnije vidi iz talijanskog prijevoda Biblije gdje spomenuti citat u slobodnom prijevodu glasi: "Što se pak tièe mene, samo što nisam prinio žrtvu ljevanicu, prispio je trenutak da razvijem jedra", pr.).

Prvo svjedoèanstvo o svršetku svetoga Pavla dolazi nam iz prve polovice 90-ih godina prvog stoljeæa, dakle nešto manje od tri desetljeæa nakon njegove stvarne smrti. Rijeè je, da budemo precizniji, o Pismu koje je Crkva u Rimu, sa svojim biskupom Klementom, napisala Crkvi u Korintu. U tekstu toga pisma poziva se vjernike da imaju pred oèima primjer apostola i, neposredno nakon što se spominje Petrovo muèeništvo, navodi se sljedeæe: "Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se postiže nagrada strpljivosti. Uhiæen sedam puta, prognan, kamenovan, bio je Kristov glasnik na Istoku i na Zapadu, te je zbog svoje vjere stekao èistu slavu. Nakon što je propovijedao pravednost èitavom svijetu, i nakon što se otisnuo i do najudaljenijih krajeva na Zapadu, podnio je muèeništvo pred vladarima; tako je otišao s ovoga svijeta i prispio na sveto mjesto, postavši time najveæi uzor strpljivosti" (1 Klem 5,2)
...
Papa Benedikt XVI

A nauèavajuæi u Hramu, uze Isus govoriti: "Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reèe u Duhu Svetome: Reèe Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!' Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?" (Mk 12,35-37)



Tradicija

Protestanti tvrde da je Biblija jedino pravilo vjere, što znaèi da je u njoj sadržano sve što je nekome potrebno za teologiju, da je sve u njoj dovoljno jasno, te da nam nije potrebna apostolska predaja i uèiteljstvo Crkve (autoritet nauèavanja) kao pomoæ u njenom razumijevanju. Iz njihova ugla gledanja, sva se kršæanska istina nalazi na stranicama Biblije. Sve što je izvan Biblije jednostavno nema nikakvu vrijednost, nepotrebno je ili iskrivljeno - te može odmoæi nekome da se približi Bogu.

Katolici pak uoèavaju da Biblija ne podržava ovakvo gledanje i da se ono zapravo veæ u njoj samoj pobija. Istinsko "pravilo vjere" - prema samoj Bibliji - jest Pismo i apostolska predaja kako se oèituje u živom uèiteljskom autoritetu Crkve, kojoj je povjereno Isusovo i apostolsko usmeno nauèavanje, zajedno sa autoritetom za ispravno tumaèenje Pisma.

U dokumentu Drugog vatikanskog sabora o Božanskoj objavi Dei Verbum (Rijeè Božja), protumaèen je odnos izmeðu Predaje i Pisma: "Sveta predaja i Sveto Pismo usko su dakle meðusobno vezani i združeni. Oboje naime proistjeèe iz istoga božanskog vrutka i na neki se naèin uzajamno hraneæi k istom cilju smjeraju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja rijeè Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni - voðeni svjetlom Duha istine - svojim navješæivanjem vjerno èuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Zato oboje valja primati i èastiti jednakim èuvstvom pobožnosti i štovanja."(Dei Verbum 2,9)

No, evangelièki i fundamentalistièki protestanti, koji se pouzdaju u teoriju Martina Luthera sola scriptura (samo Pismo), obièno æe u prilog svojem polazištu navesti nekoliko kljuènih redaka. Prvi je: "A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujuæi imate život u imenu njegovu." (Iv 20,31) Drugi je: "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za pouèavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da èovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban." (2 Tim 2,16-17). Prema spomenutim protestantima, ovi redci ukazuju na stvarnost teorije sola scriptura.

Nije tako, odgovaraju katolici. Kao prvo, redak iz Ivanova evanðelja odnosi se na stvari zapisane u toj knjizi (valja ga proèitati zajedno s Iv 20,30, retkom koji je prije njega kako bi se mogao vidjeti kontekst ove upitne izjave). Kada bi ovaj redak dokazivao išta, onda to ne bi bila teorija sola scriptura, nego to da je veæ samo Ivanovo evanðelje dostatno.

Kao drugo, redak iz Ivanova evanðelja govori nam samo to da je Biblija napisana kako bi nam pomogla vjerovati da je Isus Mesija. On ne tvrdi da je Biblija sve što nam je potrebno za spasenje, a još manje da je ona sve što nam je potrebno za teologiju. Isto tako on ne tvrdi èak ni to da je Biblija potrebna za vjeru u Krista. U konaènici, prvi kršæani uopæe nisu imali Novi zavjet na koji bi se mogli pozivati. Oni su više uèili iz usmene nego li iz pismene poduke. Sve do relativno nedavnih vremena, Biblija je bila nedostupna veæini ljudi, ili stoga što je nisu mogli èitati ili stoga jer još nije bio izumljen stroj za tiskanje. Svi su ti ljudi bili pouèeni usmenom poukom koju je Crkva prenosila iz naraštaja u naraštaj.

Slièno se može reæi i o Drugoj Timoteju 3,16-17. Jedno je reæi da je sve bogoduho pismo "korisno", no reæi da takvo što znaèi kako valja slijediti samo nadahnuto pismo, nešto je sasvim drugo. Osim toga, postoji još jedan dokaz protiv evangelièkih i fundamentalistièkih protestanata. To je proturjeèje na koje nailazimo slušajuæi njihovo tumaèenje ovog retka. John Henry Newman iznio je to 1884. godine u eseju kojeg je naslovio "Odnos bogoduhosti prema Objavi".

Newmanov dokaz

On je napisao: "Prilièno je oèito da ovi odlomci ne donose nikakav dokaz da je Sveto Pismo, bez Predaje, jedino pravilo vjere. Jer, premda se na kraju navodi da je Sveto Pismo korisno za te èetiri stvari, ipak se ne kaže da je dostatno. Apostol [Pavao] traži pomoæ Predaje (2 Sol 2,15). Štoviše, on ovdje ukazuje na pisma kojima je Timotej bio pouèen u svome djetinjstvu."

"Dobar dio Novog zavjeta nije bio napisan u njegovu djeèaštvu. Neke od katolièkih poslanica nisu bile napisane ni kada je Pavao napisao ovaj tekst, a nijedna knjiga Novoga zavjeta tadna nije bila stavljena u kanon biblijskih knjiga. On, dakle, ukazuje na pismo Starog zavjeta. Ako bi se ovim odlomkom moglo nešto dokazati, moglo bi se dokazati i previše, kao na primjer, da pisma Novoga zavjeta nisu nužna za pravilo vjere."

Nadalje, protestanti obièno èitaju Drugu Timoteju 3,16-17 izvan konteksta. Kada se to èita u kontekstu susjednih odlomaka, može se otkriti da je Pavlovo spominjanje Pisma samo dio njegove opomene Timoteju da kao svoj vodiè uzme Predaju i Pismo. To je sadržano u dva retka prije navedenog odlomka: "Ti, naprotiv, ostani u onome u èemu si pouèen i èemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve pouèen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna uèiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu." (2 Tim 3,14-15)

Pavao kaže Timoteju da nastavi u onome u èemu je pouèen iz dva razloga: prvo, zato što zna tko ga je pouèio - sam Pavao - i drugo, jer je bio pouèen u pisma. Prvi od ova dva razloga direktan priziv na apostolsku predaju, usmeno pouèavanje koje je apostol Pavao predavao Timoteju. Stoga protestanti moraju Drugu Timoteju 3,16-17 izvuæi iz konteksta kako bi stigli do teorije sola scriptura. No, kada se odlomak èita u kontekstu, postaje oèito da nauèava važnost apostolske predaje!

Biblija nijeèe da je nužna kao potpuno pravilo vjere. Pavao kaže da se mnogo kršæanskog nauka može naæi u predaji koja je predana usmenom rijeèju (2 Tim 2,2). On nam nalaže: " Stoga braæo, èvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste pouèeni bilo našom rijeèju, bilo pismom." (2 Sol 2,15)

Ovo su usmeno nauèavanje prihvatili kršæani, kao što su prihvatili pisano nauèavanje koje je došlo kasnije. Isus je rekao svojim uèenicima: "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire." (Lk 10,16). Crkvi je, u osobama apostola, povjeren autoritet da nauèava Kristom (po Kristu). Crkva bi trebala biti njegov predstavnik. On im je naredio: "Poðite dakle i uèinite mojim uèenicima sve narode" (Mt 28,19).

I kako to treba uèiniti? Propovijedanjem, usmenim upuæivanjem: " Dakle: vjera po poruci, a poruka rijeèju Kristovom."(Rim 10,17) Crkva æe uvijek biti živi uèitelj. Pogrešno je ogranièiti "Kristovu rijeè" samo na pisanu rijeè ili držati da su sva njegova nauèavanja reducirana na zapise. Biblija nigdje ne podržava nijednu od ovih teorija.

Nadalje, jasno je da æe Kristovo usmeno nauèavanje trajati do svršetka vremena, "ali Rijeè Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak rijeè jest evanðelje koje vam je naviješteno." (1 Pt 1,25). Valja zamijetiti da je rijeè "naviještena" - to jest, usmeno priopæena. Tako æe i ostati. Usmeni navještaj neæe biti nadomješten zapisima, kao što je Biblija (ona æe ga nadopuniti, ali ne i nadomjestiti) i neprestano æe imati svoj vlastiti autoritet.

Ovo postaje jasno kada apostol Pavao govori Timoteju: "I što si od mene po mnogim svjedocima èuo, to predaj vjernim ljudima koji æe biti podobni i druge pouèiti." (2 Tim 2,2) Ovdje vidimo prvih nekoliko karika u lancu apostolske predaje koja je cjelovito prenesena od apostola do naših dana. Pavao nareðuje Timoteju da prenosi usmeno nauèavanje (predaje) koje je primio od apostola. On je taj koji æe to prenijeti ljudima koji æe biti sposobni pouèavati druge, te tako nastaviti lanac. Pavao izdaje ovu zapovijed nedugo prije svoje smrti (2 Tim 4,6-8) kao podsjetnik Timoteju kako treba vršiti svoju službu.

Što je Predaja (Tradicija)?

U ovoj raspravi važno je imati na umu što Katolièka crkva podrazumijeva pod predajom. Naziv se ne odnosi na legende ili mitološke prièe, niti ukljuèuje prolazne obièaje ili prakse koje bi se mogle promijeniti prema okolnostima, kao na primjer, izgled sveæenièke haljine, posebni oblici pobožnosti prema svecima, ili èak liturgijske rubrike. Sveta ili apostolska predaja sastoji se od nauèavanja koja su apostoli predali usmeno svojim propovijedanjem. Ova se nauèavanja vrlo (ili možda potpuno) poklapaju s nauèavanjima sadržanima u Svetom Pismu, no naèin njihova prenošenja je drugaèiji.

Ona su predana i povjerena Crkvi (što znaèi njezinom službenom uèiteljstvu, biskupima u jedinstvu s papom). Nužno je da kršæani vjeruju u ovu tradiciju i slijede je kao i Bibliju (Lk 10,16). Istina vjere dana je prvenstveno voðama Crkve (Ef 3,5) koji s Kristom èine temelj Crkve (Ef 2,20). Crkvu vodi Duh Sveti, koji ovo nauèavanje štiti od iskrivljenja (Iv 14,25-26; 16,13).

Prenošenje vjere

Pavao ocrtava što bi to bila predaja: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima... Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete." (1 Kor 15,3.11) Apostol hvali one koji slijede Predaju: "Hvalim vas što me se u svemu sjeæate i držite se predaja kako vam predadoh." (1 Kor 11,2)

Prvi kršæani "bijahu postojani u nauku apostolskom" (Dj 2,42) i prije nego što je Novi zavjet postojao. Od samih poèetaka, punina kršæanskog nauèavanja se nalazi u Crkvi kao živom Kristovom tijelu, ne u knjizi. Crkva nauèiteljica je, u svojoj usmenoj, apostolskoj predaji bila autoritet. Pavao sam navodi Isusove rijeèi koje je èuo iz usmene predaje: "Blaženije je davati, nego primati" (Dj 20,35).

Ova izjava nije zapisana u Evanðeljima i vjerojatno je predana Pavlu. Doista, èak su i sama Evanðelja usmena predaja koja je bila zapisana (Lk 1,1-4). Štoviše, Pavao ne citira samo Isusa. On takoðer citira i navode iz ranokršæanskih himana, kao na primjer, u Ef 5,14. Ove i druge stvari povjerene su kršæanima "u Gospodinu Isusu" (1 Sol 4,2).

Fundamentalisti kažu da je Isus osudio predaju. Oni navode da je Isus rekao, ""A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje?" (Mt 15,3). Pavao je upozorio: "Pazite da vas tko ne odvuèe mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na "poèela svijeta", a ne na Krista." (Kol 2,8). No, ovi redci samo osuðuju pogrešne ljudske predaje, a ne istine koje su predane usmeno i povjerene Crkvi po apostolima. Te istine su dio onoga što se naziva apostolska predaja, koju valja razlikovati od ljudskih predaja i obièaja.

Ljudske zapovijedi

Uzmimo u obzir odlomak Mt 15,6-9, koji fundamentalisti i evangelici èesto upotrebljavaju da obrane svoje stajalište: "Tako dokinuste rijeè Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: "Narod me ovaj usnama èasti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju nauèavajuæi nauke - uredbe ljudske"." Valja bolje promotriti što je to Isus rekao.

On nije osudio sve predaje. On je osudio samo one koje su obezvrjeðivale Božju rijeè. U ovom sluèaju, radi se o farizejima koji se pretvaraju da svoju imovinu posveæuju Hramu, te zbog toga ne uzdržavaju svoje ostarjele roditelje. Èineæi tako, iskrivljuju zapovijed "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12).

Na drugom mjestu, Isus nareðuje svojim sljedbenicima da opslužuju predaje koje nisu protivne Božjim zapovijedima. "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Èinite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne èine." (Mt 23,2-3)

Ono što fundamentalisti i evangelici èine, na žalost, jest to da kada vide rijeè "predaja" u Mt 15,3 ili Kol 2,8 ili drugdje, zakljuèuju da sve što se naziva "predaja" treba odbaciti. Zaboravljaju da se taj naziv upotrebljava u drugaèijem smislu, kao na primjer, u 1 Kor 11,2 i 2 Sol 2,15, kako bi se opisalo ono u što bismo trebali vjerovati. Isus nije zabranio sve predaje, zabranio je samo pogrešne tradicije, bilo nauke ili prakse, koje su potkopavale kršæanske istine. Ostalo, kao što to apostoli uèe, valja poslušati. Pavao je naredio Solunjanima da prionu uza sve predaje koje im je predao, bilo usmeno, bilo pismom.

Nezabludiva Crkva

Zadatak je odrediti što to saèinjava autentiènu predaju. Kako možemo znati koje su predaje apostolske, a koje èisto ljudske? Odgovor je isti kao i na pitanje kako znamo koji su spisi apostolski, a koji èisto ljudski - slušajuæi uèiteljstvo ili nauèavanje autoriteta Kristove crkve. Bez uèiteljskog autoriteta Katolièke crkve ne bismo mogli sigurno znati koje su od svih onih tobožnjih knjiga Svetog Pisma doista autentiène. Ako nam je Crkva otkrila kanon Svetog Pisma, isto nam tako može otkriti "kanon Predaje" ako ustanovi koje su predaje prenesene od apostola. Naposljetku, Krist je obeæao da vrata paklena neæe nadvladati Crkvu (Mt 16,18) i sam Novi zavjet izjavljuje da æe Crkva biti "stup i temelj istine" (1 Tim 3,15)

Možda misliš o sebi kako si poput duhovnog slijepca, obnevidio uslijed buke brojnih informacija i ubrzanog tempa života. Možda misliš kako se više ne snalaziš u ovom i ovakvom svijetu, da si izašao izvan uhodane koloteèine života i da sve što èiniš nema smisla.

Ne možeš se uklopiti u ovu nemilosrdnu trku za 'imati' . Kao da si pokraj puta tih dogaðanja i ne znaš što bi, kud bi. Osjeæaš svoju slabost i nemoæ. Bojiš se. Poèinješ sumnjati u sebe. I pitaš se, preispituješ. Uviðaš da ne možeš sam sebi pomoæi, da ne možeš sam sebe spasiti. Što mi još preostaje? I u trenu shvataš da je to molitva. Da, molitva. Posustao si u molitvi. Išao si sam. Bez njega. A sada, ta spoznaja u tebi raða tako jaku èežnju. Ne možeš je zadržati u sebi. Ona je poput krika koji prolama gustoæu oblaka i para nebesa.

Poput Bartimejeva je povika koji je sjedio kraj puta u trenutku kad je Isus naišao dok je išao za Jerihon. Dižeš se i vièeš. Vapiš i preklinješ: " Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Sine Davidov, smiluj mi se!" I nije te više strah što æe drugi reæi. Nije ti više stalo do 'njihove ljubavi', jer nije je ni bilo. Tek ulomci kruha ljudskog, i to od suviška. Pokušavaju te ušutkati. Oni misle da to nije dolièno, nije primjereno. Oni koji su prije toga prolazili pokraj tebe ne primjeæujuæi te, sada znaju da tako ne treba. No, ti znaš.

Ti znaš da ti samo on može povratiti izgubljeni vid, jasnoæu spoznaje. Ti znaš da trebaš nadjaèati buku i stisku te svjetine kako bi tvoj glas stigao do Isusa. Veæ ti je dosta obaziranja na tuðe komentare, kritike, zajedljivosti. Želiš s tim veæ jednom raskrstiti. Zapravo želiš napokon rašèistiti i sa sobom i sa svijetom. Ne želiš više biti onaj koji pravi kompromise te tako èini propust za propustom. Sad ti je samo on važan. Tvoj Bog i ti. Želiš da samo on bude tvoj Kralj, a tvoje srce nepodijeljeno, samo njemu posveæeno.

Isus prepoznaje èežnju tvog srca. On se zaustavlja. Sve ostalo kao da mu postaje manje važno. Što više nareðuje onima koji su 'istrèali' prije njega da ti omoguæe da mu priðeš bliže. Njegov zapovjedni ton dok im se obraæa daje im da to razumiju. Zato ne boj se priæi mu i pokazati svoje slabosti. On je tu da ti pomogne uvijek kada osjetiš da više ne možeš, da si umoran i malaksao. Shrvan.

Ti si njegovo ljubljeno dijete. On se brine za tebe u svakoj stvari. Bliz ti je. Bliži i od tvog poimanja blizine. On je dah u tebi. Pa i kad te križ tvoj svagdanji pritisne budi miran. Dopusti da te on oplemeni. Bol uslijed svoje ogranièenosti prihvati samo kao znak, reakciju, tj. pokazatelj , a ne kao osobno stanje. Uvijek postoji izlaz jer njegova providnost sve nadvisuje, a njegova volja svim upravlja, sve izvodi na dobro. Dovoljno je da mu se prepustiš u povjerenju.Ono što on oèekuje od tebe jest predanje kojeg nema bez pokornosti razuma, tj. poniznosti. Ponizi se i dopusti mu da on bude Bog, a ti stvorenje, on Otac, a ti dijete. On želi tvoje srce poput djetinjeg. Želi te pouèljivog i spremnog na suradnju. Svojim povjerenjem ti mu kažeš kako prihvaæaš da on zna i može bolje od tebe. Zato neka tvoji izbori budu èini ljubavi i predanja ne zato jer moraš, nego jer to želiš. On želi tvoju èežnju. Oduševljava ga to da hoæeš biti njegov i s njim kroz svu vjeènost.

Zato upravi svoj pogled k visinama. Podigni pogled s blata i ovozemnih ispraznosti k njegovoj Rijeèi koja je iznad svega toga. Po njoj je sve nastalo. Po njoj se sve uzdržava. Ona ravna poviješæu svijeta. Tvoj Kralj želi uspostaviti svoje kraljevstvo, svoje gospodstvo u tvom srcu.

Da, želi ga s ljubavlju. Želi njegovu volju, to najveæe dobro za tebe. I on æe doæi sa svojom moæi kao onaj koji, pošto te oslobodi za istinsku slobodu, poslužuje kao što to èini majka sa svojim malim djetetom. On te želi oprati i oèistiti, osnažiti i osposobiti da i ti ideš i donosiš radost, mir i svijetlo ondje gdje je oèaj, nemir i tama. Zato uzmi ga za ruku i slijedi ga. Budi uz njega. Budi s njim. Budi u njemu.

I kad osjetiš da si ga izgubio s vidika, da nije tu, tada slobodno vièi, zovi ga glasno, svom snagom svog srca. I iznova æeš èuti: "Što želiš da ti uèinim?" Tad mu opet reci: Gospodine, da progledam, da znam što mi je èiniti.
-------------------------------------

DIO PAPINOG NAGOVORA NA TEMU OZDRAVLJENJA SLIJEPCA BARTIMEJA

Draga braæo i sestre!

U današnjem evanðelju (Mk 10,46-52) èitamo kako se Gospodinu, dok je ovaj prolazio jerihonskim putovima, obratio neki slijepac imenom Bartimej, te snažno uzviknuo: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Ova molitva dotièe Kristovo srce, te se on zaustavlja, poziva ga k sebi i ozdravlja ga. Odluèujuæi trenutak bio je osobni, izravni susret izmeðu Gospodina i toga napaæenog èovjeka. Nalaze se jedan pred drugim: Bog sa svojom voljom da izlijeèi i èovjek sa svojom željom da bude izlijeèen. Dvije slobode, dvije volje koje se meðusobno dodiruju: “Što hoæeš da ti uèinim?”, pita ga Gospodin. “Da progledam!”, odgovara slijepac. “Idi, vjera te tvoja spasila!” Ovim rijeèima dogaða se èudo. Radost Božja, radost èovjeèja. I Bartimej, ugledavši svjetlo dana, kaže Evanðelje, “uputi se za njim”: postaje zapravo njegov uèenik te s Uèiteljem uzlazi prema Jeruzalemu da bi s njime sudjelovao u velikom otajstvu spasenja. Ovaj izvještaj, u svojim bitnim crtama, podsjeæa na katekumenov put prema sakramentu krštenja, koje je u drevnoj Crkvi nazivano takoðer “prosvjetljenje.”

Vjera je put prosvjetljenja. Ona kreæe od poniznosti u kojoj priznajemo da nam je potrebno spasenje, te stiže do osobnog susreta s Kristom, koji poziva da ga slijedimo na putu ljubavi. Prema ovom je uzoru u Crkvi ustrojen put kršæanske inicijacije, koji pripravlja na sakramente krštenja, potvrde (ili krizme) i euharistije. U podruèjima koja su davno evangelizirana, gdje je prošireno krštenje djece, mladima i odraslima ponuðeno je da sudjeluju u katehezama i duhovnim obnovama koje im omoguæuju da ponovno proðu putem novog, zrelog i svjesnog otkrivanja vjere, kako bi mogli potom preuzeti obvezu dosljednog svjedoèenja. Koliko je važno sve što na tom polju èine pastiri i vjerouèitelji! Ponovno otkrivanje vrijednosti vlastitog krštenja u temelju je misijske zauzetosti svakoga kršæanina, jer u Evanðelju vidimo da, tko Kristu dozvoli da ga zavede, ne može ne svjedoèiti kolika se radost nalazi u nasljedovanju njegovih stopa.

"Bog, koji je jednoæ progovorio, bez prekida razgovara sa Zaruènicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa rijeè Evanðelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te èini da u njima obilno stanuje rijeè Kristova."
Dei Verbum 7.
Imao sam svojedobno, za mene, zanimljivo iskustvo pri èitanju Biblije u crkvi. Èitanja su bila poslije mise. Buduæi se, zbog dugaèke kolone za ispovijed nisam stigao ispovjediti ni prije, ni za vrijeme mise, ostao sam u redu i nakon nje. Sveæenik je i dalje ispovjedao. U trenutku kada je osoba ispred mene ušla u ispovjedaonicu, i ja se našao kao prvi u koloni, doživio sam takvo “prokazivanje” svojih grijeha da sam mislio da svi iz klupa gledaju samo u mene. Rijeèi Biblije, koje su se u tom trenutku èitale, su me pogaðale sve do jedne.
To “prokazivanje” mi je pomoglo da se još više skrušim i ponizim, te bez kalkulacija i s dubljim kajanjem jasno izreèem svoje grijehe.
Kasnije, uz kavu s par prijatelja, iz razgovora koji smo vodili uoèio sam kako su i oni bili svjesni da su se te rijeèi odnosile na mene.
Bile su to rijeèi koje su rastavljale moje kosti od moždine, a duboko su vezane uz moj karakter. (onaj lošiji dio, naravno)

Razum, ako je ponizan, pada u štovanju pred neshvatljivim, beskrajnim Bogom klièuæi: "Vjerujem! Vjerujem da bih te pojmio i vjera u tvoju objavu mi je svjetlost, hrana mi je da mogu "živjeti".

Biti kršæanin znaèi biti neprilagoðeni disident i oponent bilo da je rijeè o prisutnosti svijetu, bilo u unutarcrkvenom dinamizmu. Nažalost, takvi moraju da “izgore” kako bi drugi tek po njihovoj smrti profitirali. Toliko toga mora da se slomije preko njihovih leða kako bi istina postala bjelodana i opæeprihvaæena od sredine u kojoj obitavaju. Mnogi pak od tih disidenata ne ustraju do konca biti vjerodostojni jer podlegnu utjecaju sredine kad tad. Oni koji ostanu dosljedni i vjerni Rijeèi moraju proæi isti onaj put kojim je išao ispred njih Onaj koji je rekao da æe isto progonstvo, odbaèenost i nerazumijevanje i njih zadesiti, jer nije uèenik veæi od uèitelja. Ako su Njega progonili, progonit æe i njih. Zapravo je u tom u isto vrijeme i prepoznatljivost onih koji idu do kraja i govore ono što su dužni govoriti bez obzira da li se imalo razumijevanja za reèeno ili ne. Oni znaju da dijele krivnju zajedno s ostalima ako se utope u mlakost i inertnost mase koja želi ostati u “prosjeènosti” buduæi tako osigurava sjedenje na dvije stolice. Ono što ih karakterizira jeste potpuno predanje, a to ih po automatizmu svrstava kontra onih koji još uvijek kalkuliraju i u cijeloj stvari traže osobni, a ne zajednièki interes.
Onaj tko želi biti Kristov uèenik ne smije stati na putu i okretati se za sobom žaleæi za udobnošæu i èastima kojih je imao prije nego je odluèio slijediti Kristov put.
Križ je onaj štap na koji se oslanja na putu, te u isto vrijeme znak po kome se prepoznaje vjerodostojnost onog koji svjedoèi za Krista.

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anðela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kraljaneka jekne trublja spasenja.
Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vjeènoga Kraljaneka osjeti da je nestalo po èitavome svijetu mraka.
Ovo je noæ kad si nekoæ naše oce, sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo.
Ovo je dakle noæ kad je svjetlo ognjenoga stuparaspršilo tamu grijeha.
Ova noæ i danas Kristove vjerne po svem svijetuoslobaða od bijede grijeha i opaèina svijeta, a vraæa milosti i pridružuje svetima.
Ovo je noæ kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.
Jer ništa nam ne bi vrijedilo roðenje, da nismo dobili otkupljenja.
O, divne li pažnje Božje prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Oèeve: da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.
O, zaista blažene noæi, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i èas, kad je Krist od mrtvih ustao.
Ovo je noæ o kojoj je pisano: I noæ æe sjati kao dan, i noæ mi je svjetlo u radosti mojoj.
Ova uskrsna sveta noæ ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraæa palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje.

Krist je uskrsnuo, doista!
Aleluja! Aleluja! Aleluja!